Zadivljena svojim remek dijelom, priroda postavi stražu na putu do njega, gorostasnog Vojnika, koji dobi komandu da čuva njegovu čarobnu ljepotu. Godinama su mu se divile samo ptice, oblijetajući iznad njega, dok je kanjon glasno širio eho njihovog poja. Jednoga dana, ostavivši brata Omakala kraj Pošćenskih jezera, Đurjan Kosovčić priđe Vojniku iza leđa i „osvoji“ ga. Odluči da se tu nastani, čitavom dužinom iznad kanjona. Tako nastade selo Duži.
Uputismo se putem preko mosta na Komarnici, uz brdo, pa sve do dramatične Žute grede koja oduzima dah. Uski puteljak nad ambisom, tik uz gredu, koja redovno šalje žute kamenčiće u kanjon, čini da vam se noge o’kinu. Međutim, ta adrenalinska injekcija traje svega 200 metara. Mještani kažu da su se na nju navikli i da tu nikada nije bilo nikakve nezgode.
Na ulazu u Duži, nalazi se bunar sa jedinom živom vodom koje ovo selo ima, a kraj njega je mjesna kancelarija i škola koja broji svega 3 đaka. Njih ne zatekosmo, ali ugledasmo malu porodicu konja i vola koji se tuda slobodno šepurio.
Duži su toliko duge da imaju 2 groblja. Jedno nema crkvu, ali je zato prepuno stećaka, dok je drugo, rasuto u porti crkve Svetog Save iz 1837. godine, koja se po svojoj neobičnosti i ljepoti razlikuje od svih ostalih seoskih crkvi koje vidjesmo.
Kao što to obično biva, put nas dovede do odličnog poznavaoca istorije sela, a pritom i predsjednika mjesne zajednice, Meha. Tu se rodio i čuveni Radosav, glumac iz nadaleko poznate „Djekne“, odnosno Drago Malović. Interesantan kuriozitet je i taj da je ovo selo sa najviše pomoraca, iako im je more daleko. Nekada ih je bilo mnogo više, a sada ih ima 6,7. Meho nam je pokazao kuću ispred koje se snimila reklama za pivo „Onogošt“, a od koje se pruža fantastičan pogled na široke ravnice sela i planinu Vojnik.
Onda se vrnusmo istoriji i zaputismo u obilazak kula kojih je nekada bilo 16, a vode porijeklo iz vremena Smail- age. Sa kamena, ispred jedne od njih, aga je poslednji put uzjahao konja, prije nego se uputio na Mljetičak , gdje ga poslaše na vječni počinak. Danas je ostalo svega 6 kula, a mi prvo obiđosmo najraskošniju od svih, kulu Memedovića u kojoj je nekada bila smještena stara škola, koja je tada imala 30-tak učenika.
Naš vodič nas zatim povede na jedno zadivljujuće mjesto zvano, Štiljanov grad. Na stijeni, smještenoj usred kanjona, između Duži i Brezana, pružalo se nekad utvrđenje sa osmatračnicom. To je bilo mjesto kontrole na rimskom putu, koji je vodio preko Javorka, Brezana, Duži, Godijelja, pa prema Pljevaljima. Kažu da je tu bila čak i carina. Od grada ostaše samo trošne zidine da se rasipaju i služe kao odmorište pticama. Pogled na njega izaziva vrtoglavicu, dok jedan pogrešan korak može biti koban sa te visine. No, bilo je mnogo hrabrih u selu, koji su se na njega ispeli.
Kad obiđosmo kule, koje su ne tako davno, bile pune čeljadi, koja se okupljala oko punih trpeza sa kojih je cvrčao kačamak i kuvana jagnjetina, odosmo do gumna. Sa tog, vjetrom brisanog platoa, širi se pogled na čitav kanjon rijeke Komarnice, koja se na tom mjestu susreće sa rijekama Šavnik i Bijela.
Bješe to slika kakvu ni Monet ne bi umio naslikati. Jer kako dočarati četu vrhova na čelu sa Vojnikom čija je,,glava'' već obijeljela, Krnovske vjetrenjače koje se naziru u daljini, ambis konjona, koji vijuga kao kakva šarka kroz travu, dok Komarnica žustro valja kamenje i zastašujuće huči? Na tom gumnu shvatiš da čovjek nikada ne može stvoriti nešto tako zadivljujuće kao ono što s lakoćom stvara priroda.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
