"Planine me zovu, ja moram poći’", napisao je čuveni prirodnjak Džon Muir. Taj zov ne čuju svi, ne osjećaju ga, dok kroz nju prostruji kao vjetar koji huči sa planinskih vrhova, gore joj tabani i nagoni je da se popne do tog čudesnog svijeta, čiju magiju vide samo oni posebni, kao što je ona, Svetlana Golović, dama koja na planinskim vrhovima vidi nešto više, dalje i dublje.
Prije deset godina počeo je da traga. Skupio je ploče. Kasete. Pročitao napisane knjige. Novinske članke. Okupio 60 hiljada pratilaca na Fejsbuk stranici koju uređuje. Sada nakon deceniju istraživanja piše knjigu o životu i stvaralaštvu Tome Zdravkovića.
Mlada Argentinka, Maria Sol Bernardi je željela da putuje po Evropi, da otkrije drugačiji svijet od onog koji je okruživao. Drugarica joj je rekla da postoji jedna mala lijepa zemlja koja se može obići za dan. Stigla je u kišoviti Kotor jednog prohladnog februara, zaljubila se u stari grad i u mlado momče. Umjesto tri mjeseca, ostala je tri godine.
Postoji družina koju čini šest veselih dječaka, a koji svoje dječaštvo pretvaraju u zbirku magičnih trenutaka, uz pucketanje logorske vatre, blatnjavih cipela, razvučenih osmijeha... Dok njihovi vršnjaci provode beskrajno vrijeme u virtuelnom svijetu, oni stvaraju uspomene, tumarajući prirodom, verući se uz drveće, pecajući, kampujući, maštajući... Ono što je nekada bilo normalno odrastanje, danas je rjetkost, zato je ova družina, koja raste u Ćemencima, rastrčana kroz tovićke glavice, kraj vijugave Zete savim drugačija od drugih. Upoznajte Smogovce.
Možda ste nekada vidjeli bakicu za kojom jure brojne mace i po neki kuco, petljaju joj se oko nogu i vjerno prate milostivu staricu, koja im daje pregršt ljubavi i topli obrok. Već dvadeset godina, baka Novka Kovačević, hrani lutalice i odvaja više od pola svoje skomne penzije da bi njima dala jer kažu da što više daješ, to više imaš da daš.
Košarkašica iz grada podno Trebjese Milica Ćuić (Milošev), prije nekoliko godina unazad je našla sigurnu sportsku luku u Njemačkoj.
Nasumično nabacana imena mjesta Crne Gore, Norveške, balkanskog regiona, Sirije, Grčke, Izraela, Poljske… veže slovo, riječ, tekst i ljubav prema pisanju svjetske, a zapravo nikšićke dopsinice. Pero, mastilo i papir zamijenjeni tastaturom i blogom izrodili su niz kreativnih tekstova i precizno definisan, ali i prepoznatljiv stil pisanja Milene Radonjić.