Kada je Nikšić oslobođen od Turaka 1877. godine to je imalo za posljedicu da Bedem polako počinje da gubi svoj nekadašnji izgled i značaj, a to je naročito bilo izraženo u periodu do prije Prvog svjetskog rata. Kada hronološki posložim razglednice iz svoje kolekcije, može se jasno vidjeti kako su nestajale kule, zidovi i glavna kapija Donjeg grada, ali i objekti koji su se nalazili u Gornjem gradu. Bedem je tako godinama odoljevao zubu vremena da bi se prije nekih petnaestak godina pristupilo njegovoj djelimičnoj rekonstrukciji koja je omogućila da se za njega danas vezuju pojedina kulturna dešavanja kao što su predstave, koncerti i izložbe slika.
O tome kako je nekada Bedem (Gornji grad) izgledao kao i Donji grad najbolji opis dao je Petar Šobajić u svojoj knjizi Nikšić (Onogošt). Čitajući ovu knjigu dolazimo do podataka da su Rišnjani i Novljani bili prvi Turci koji su došli u novopodignuti grad u Nikšiću i nastanili se u bedemima Donjeg Grada. Oni su tu sagradili svoje kuće ali kako je prostor Donjeg grada bio mali, svi ostali koji su se posle njih doseljavali u Nikšić, podizali su kuće u polju ispred grada. Tako se turski Nikšić sastojao iz dva dijela: grada i varoši. Sam grad se dijelio na Gornji grad (Bedem) i Donji grad, dok se varoš izvan zidina grada dijelila na mahale: Mušovina, Hercegovačka, Podgorička, Spuška, Kučka, Piperska, Ferizovića i Grudska mahala.
Gornji grad je služio prije svega kao tvrđava turskog Nikšića. Petar Šobajić je verlo precizno opisao kako je sve to nekada izgledalo.
„On leži na grebenu stjenovite glavice i pruža se po njoj oko 250 metara u dužini. Zidovi grada su debeli metar, ponegdje i dva, a visoki četiri i više metara. Svuda po zidovima su puškarnice. Na jugu Gornjeg grada je petougaona i trospratna kula Nebojša, koja je branila pristup gradu sa južne strane. U sjevernom dijelu je osmougaona kula i iza nje široka platforma, sa koje je nekoliko topova moglo dejstvovati na sve strane. U sredini grada su dvije topčane, kvadratnog oblika, pet metara duge i široke. U tvrđavi su dvije zgrade, sada zidine, a služile su za stan dizdara grada i gradsku stražu. Pored topčana je dubok podrum ukopan u stijeni i ozidan na svodu. Bliže kuli Nebojši iznad Popa je drugi podrum gdje su Turci zatvarali teške sužnje. Prozvat je „Petkovača“ po harambaši Petku Kovačeviću, koji je u njemu tamnovao i koga su Turci odande odveli u Mostar i objesili ga 1864. godine.“
Kada je u pitanju Donji grad on se nalazio ispod Gornjeg. Bio je ograđen tvrđavom i opasan sa tri strane zidovima visokim četiri metra. Na uglovima i sredini zidova imao je trospratne kule, koje su bile prilagođene za pješadijsku odbranu. U vrhu su se zidovi završavali u obliku banka (klupe) tako da je vojnik mogao vrhom zidova ići kroz kule oko grada. Glavna vrata bila su u kuli na sredini istočnog zida i zvali su je Velika kapija. Dvije kule na krajevima ovog zida nazivale su se Prosena kula, u sjevernom kraju, i Osa kula u južnom. Ova druga je imala šestougaoni oblik, i u njoj je bio bunar i žrvanj za žito, koji je okretao konj. Jednim poprečnim zidom Donji grad je bio podjeljen u sjeverni veći i južni manji dio. U sjevernom, ili kako su ga zvali „starom gradu“, bilo je 18 kuća risanskih i novljanskih muslima, i to su bile najstarije kuće u turskom Nikšiću. Kako je taj prostor Donjeg grada bio mali, kuće su bile jako zbijene sa uzanim sokacima između njih, tako da su konji sa tovarom jedva prolazili. U južnom dijelu Donjeg grada nalazio se stan komandanta grada, jedna bolnica, kuhinje i magacini za rezrvnu hranu. Nad glavnim vratima Donjeg grada bila je kamena ploča sa turskim natpisom, postavljena onda kada se zidao grad. Tu ploču je prema pisanju Petra Šobajića sačuvao vojvoda Đuro Cerović, ali da je vrijeme slova toliko „iskvarilo“, pa je te 1938. godine bilo teško bilo šta sa nje pročitati.
Boško Roganović
