Oboren rekord u ljenčarenju: Takmičari odlučili da podijele nagradu

Pored titule najvećeg lenjivca, takmičari su se nadmetali i za novčanu nagradu od 400 eura, koju je ovog puta obezbijedila Obuća UNO, kao generalni sponzor manifestacije. Osim novčane nagrade, najveće ljenčuge dobijaju i robne nagrade u iznosu od 400 eura.

Ovogodišnje takmičenje u ljenčarenju okupilo je 18 takmičara, od čega 15 iz Crne Gore i tri iz Srbije koji nijesu dugo izdržali u borbi sa polovično lijenim Crnogorcima.

Kako su nam protekla dva dana kazali učesnici, najteže su im padale fiziološke potrebe, dok im je najlakše bilo kad spavaju.

Miloš Radulović nije krio zadovoljstvo čitavom organizacijom, ali i odlukom da podijele nagradu.

“Dovoljno smo se upoznali za ovo 49 sati i nije bilo sumnje da će neko ispaliti od nas, kada smo se dogovorili da zajedno ustanemo. Sve je bilo ekstra. Neka nas zovu džabalebareši samo kada smo ovdje, inače smo veliki radnici. Težak rad zaslužuje težak odmor. Od poslovnih saradnika mi je sagorio telefon od sinoć do jutros. Samo toalet je bio problem ali to se psihološki rješava. Prvi dan je bio problem, drugi dan nijesam mislio na to, dok smo se trećeg dana navikli”, kazao je on.

Anđela Dendić kaže da je prije svega došla radi druženja i zabave.

“Bilo je super, ekipa je bila ekstra, savršena organizacija, dočekani super, tako da sam izdržala do kraja. Takmičenje ću pamtiti po tome što sam upoznala dosta ekstra ljudi. Nagrada nam nije bila bitna, jer smo odlučili da svi zajedno ustanemo i podijelimo novac, jer smo prije svega došli da vidimo koliko možemo da izdržimo i da podnesemo ovaj izazov”, rekla je ona.

Ekipom je zadovoljna i Milka Doderović.

“Nikakvih svađa, uživali smo, družili se, pričali viceve. Baš je bilo zanimljivo. Jedino što nam je bilo teško jeste da ne idemo u toalet. Što se hrane i pića tiče, to nam nije teško palo jer skoro ništa nijesmo ni jeli, ni pili. Pošto smo oborili rekord, lako smo se dogovorili da zajedno ustanemo i podijelimo nagradu.Član sam atletskog kluba Spartanci iz Podgorice. Istrčim po 50 kilometara, ali ovo mi je teže palo. Teže mi je bilo 50 sati ležanja od 50 km trčanja. Kada se trči, može se napraviti pauza, može se popiti voda, za sve ima rješenje”, uporedila je ona.

Dijana Labović kaže da nije vjerovala da će pobijediti.

“Za takmičenje sam se prijavila prvenstveno zbog izazova i druženja. Bilo je sve super, organizacija, društvo. Prvo kada sam ustala sam otišla do toaleta. Imam troje djece, dva sina i kćerku, od osam, šest i tri i po godine. Suprug je bio uz mene do juče, ali je morao da se vrati zbog posla i djece. Djeca nedostaju”, iskrena je ona.

Ova nadaleko poznata manifestacija, šesta po redu, održava se u etno selu „Montenegro“, a iz godine u godinu privlači sve veću pažnju i medija i posjetilaca.

Milonja Blagojević, njen idejni tvorac i vlasnik etno sela, kaže da su ove godine imali veoma zanimljive takmičare te da mu je drago što su sklopljena dobra poznanstva.

“Ne mogu reći da su to lijeni ljudi, već je riječ o izuzetno vrijednim ljudima koji su psihološki jaki. Prve godine smo takmičenja organizovali čisto iz neke šale, ali to je primilo međunarodni karakter, dolazile su svjetske televizije da prenose, i ove šaljive marketinške ideje samo mogu dobro donijeti Crnoj Gori. Stranci kada su saznali o čemu se radi bili su oduševljeni, dolazili da se slikaju. Prošle godine je takmičenje prenijela francuska nacionalna televizija i imali smo francuskih turista koji su za nas čuli preko takmičenja”, zaključio je on.