Autor: onogost.me
Foto: Savo Prelević
17:54
23.10.2018.

Alen Muratović slavi 39. rođendan, a još rešeta mreže: Ponekad i previše igram

Sa 30 godina je praktično postao penzioner, jer nakon teške povrede nije mogao da se vrati na teren, a ni Flenzburg nije htio da ga čeka.


Poslije četiri propuštene sezone, sasvim slučajno se vratio sportu kojem je puno dao.

I, danas, kada slavi 39. rođendan, još igra. I to ne bilo gdje, već u jednoj od najjačih liga na svijetu. I ne bilo kako, jer je treći strijelac ekipe koja je trenutno 12. na tabeli španske Asobal lige.

Svojevremeno najskuplji rukometaš svijeta proživljava drugu mladost na obali Atlantskog okeana, u gradiću Kangasu, koji mu je postao druga kuća. Za one kojima ove asocijacije nisu dovoljne da shvate o kome se radi, u pitanju je Alen Muratović.

Jedan od najboljih crnogorskih rukometaša svih vremena je 2009. doživio užasnu povredu ramena, dok je igrao u Njemačkoj. Flenzburg ga je čekao nekoliko mjeseci, ali je došlo do sporazumnog raskida ugovora, jer vižljasti momak iz Nikšića nikako nije mogao da se vrati na teren. I sam je mislio da mu je karijera gotova, a onda se 2013. sudbina poigrala sa njim...

"Četiri godine nisam igrao, a onda sam došao u Španiju da mi se rodi kćerka, jer mi je supruga iz Kangasa. Sreo sam se sa predsjednikom Kangasa, koji me je pitao da pomognem ekipi, a meni su se odjednom vratili volja i želja da opet igram rukomet. Prezadovoljan sam što se to dogodilo, ovo mi je šesta sezona zaredom u Kangasu. Možda na ljeto završim karijeru, možda ostanem na terenu još koju godinu, ali je važno da uživam i da mogu da pomognem klubu. Da nije tako, ne bih ni bio ovdje. Ponekad i previše igram", uz osmijeh kaže Muratović za „Vijesti”.

U godinama koje ima nije se lako oporaviti nakon zahtjevnih rukometnih utakmica i mnogo žestokih duela.

"Sreća je što sam malo lakši, jer 87 kilograma na moju visinu nije normalno. Osim te teške povrede ramena, nisam imao nijednu drugu ozbiljniju, tako da mogu da izdržim treninge i utakmice i u ovim godinama. Preko sedmice se malo pripazim na treninzima i čuvam se za mečeve, ali mi je potrebno dva-tri dana za oporavak. Niko me ne forsira da treniram, samo je bitno da na utakmicama dam maksimum".

Muratović je treći strijelac Kangasa sa 23 gola na šest utakmica, a 33. u Asobal ligi, u kojoj njegov tim ima dvije pobjede i četiri poraza.

"Trenutno smo 12. na tabeli, a cilj je opstanak. Tako je svake sezone, vjerujem da ćemo ga ostvariti".

Saigrač mu je sugrađanin iz Nikšića, 22-godišnji Filip Vujović, a u Španiji su još dva Crnogorca - iskusni Novica Rudović je u Puente Henilu, a Admir Pelidija u Alkobendasu.

"Filip igra krilo, a ponekad i srednjeg beka. Ima mnogo talenta, pokazao je da može da igra u jakoj ligi i vjerujem da će ga selektor zvati, da vidi o kakvom igraču se radi. Sa Rudovićem se gledam i često se čujemo, a tu je i Pelidija, čiji se Alkobendas, kao i mi, bori za opstanak. Ima ga dosta, može još da napreduje, a čim je došao u Španiju, sigurno ima kvalitet".

Muratović je 2003. otišao iz Lovćena baš u Kangas, gdje je proveo prve dvije sezone. Potom je tri godine bio u Valjadolidu, sa kojim je 2007. za gol ispao od Flenzburga u polufinalu Lige šampiona. Na tim mečevima je sa 13 pogodaka ubijedio upravu njemačkog kluba da godinu kasnije plati 800.000 eura na ime obeštećenja.

Nažalost, taj transfer se pretvorio u noćnu moru za fenomenalnog lijevog beka, koji među „alama” Bundeslige nije mogao da izdrži. Ligament u ramenu desne, šuterske ruke, raspao se i morao je privremeno da prekine karijeru. Vratio se tamo gdje mu je najljepše...

"Kangas je moj drugi dom. Kad sam otišao iz Lovćena, ovo mi je bio prvi klub u Španiji. U njemu sam proveo dvije sezone, potom još tri u Valjadolidu, a ovo mi je šesta u drugom mandatu ovdje. I supruga Anhelika mi je odavde, a djeca Mai i Ijan su se rodila u Vigu, koji je na 20 minuta vožnje. Ovo je malo mjesto, u kojem svi žive za rukomet. Fino su me dočekali, dobro sam se ponašao i sudbina je bila da završim karijeru u Kangasu. Ovo mi je 11. sezona u Španiji, bilo bi dobro kada bi ih bilo 15", pola u šali, a pola u zbilji zaključuje Muratović.

Zoran i Draško su pravi momci na pravom mjestu

Reprezentaciju Crne Gore sada vode nekadašnji Muratovićevi saigrači - selektor Zoran Roganović i direktor Draško Mrvaljević.

"To je pravi pogodak, jer su to momci na pravom mjestu i pravo su osvježenje. Bilo bi dobro da izborimo plasman na Evropsko prvenstvo, jer je veliki uspjeh naći se na velikom takmičenju, s obzirom na to da smo mali i imamo mali fond igrača. Zoki, Draško i ja smo bili saigrači, znam ih kao ljude i znam da dišu za Crnu Goru. Fino je što su došli bivši igrači, koji Crnu Goru gledaju kao svoj dom".

Sa Mrvaljevićem i Roganovićem je igrao na Evropskom prvenstvu 2008. godine u Norveškoj, jedinom kontinentalnom šampionatu na kojem su „lavovi” osvojili bod (remi protiv Rusije).

Često se sjetim tog prvenstva i činjenice da smo od obnavljanja nezavisnosti bili prva reprezentacija na velikom takmičenju. To je bio bum i napravili smo veliki uspjeh, jer smo prošli prvi krug. To se nikad poslije nije dogodilo, ali doći će vrijeme i za to. Potrebno je samo da se dobro radi i da se ima strpljenja, a ne sumnjam da će Zoran i Draško to znati da poslože".

Kriza oslabila Asobal ligu

Asobal liga je nekada bila najjača na svijetu, ali više nije u vrhu. Ekonomska kriza je napravila velike probleme Španiji, što se osjetilo u rukometu, jer više ne postoje nekadašnji prvaci Evrope Atletiko Madrid (tj. Siudad Real), Portland San Antonio, Kantabrija i brojni drugi.

"Više nema kriza, ekonomija se stabilizovala i život je lijep, ali zemlja nije previše bogata. Nekada je u Španiji bilo mnogo više novca, pa je i liga bila najjača na svijetu. Sada najbolji svjetski igrači idu u Njemačku, Francusku, Poljsku..., a ovdje je ostala jaka samo Barselona. Liga je dobra za mlade igrače, da nauče nešto i da ih neko vidi", napominje Muratović.

 

izvor: vijesti.me

Ostale vijesti iz kategorije