Portret u gradu N – Družina Smogovci

Jakov Petrić, Novak Dubljević, Pavle Živković, Marko Perović, Ognjen i Miljan Stanjević čine ovu družinu, a jedna družina nikada ne bi bila potpuna bez psa, zato je njihov sedmi član, vučijak Ajša, koja ih vjerno prati na svim njihovim pustolovinama. Njihov tvorac ili kako oni kažu “poglavica našeg plemena” je Dado Petrić, koji ih vodi, čuva, usmjerava i opet proživljava sa njima djetinjstvo.

Najmlađi ima osam godina, dok najstariji ima dvanaest i već su prošla četiri ljeta kako se ova ekipa ne razdvaja. Dado kaže da je naziv nastao spontano:”Dok sam ih jednom prilikom fotografisao, moja supruga je rekla “evo ih ko Smogovci” jer su je podsjetili na kultnu seriju iz 80-tih i tako je nastalo i ostalo njihovo ime.”

Kako kaže, njihov logistički centar se nalazi u dvorištu Dadovog oca Baja, koji u šali zovu Bajina bašta i tu se okupljaju, kampuju, druže, ali njihov Logor ili Baza se nalazi u Toviću gjde su izgradili kamp i fudbalsko igralište i sa ponosom ističu da su ga pošumili sa 80 sadnica.

“Provodimo vrijeme u logoru, koji smo napravili od lišća i grana i tamo se igramo rata sa puškama, koje sami napravimo, a pravili smo i praćke sa kamenjem. Igramo se ponekad žmurke, Indijanaca, fudbala, palimo logorsku vatru na kojoj pečemo kobasice, slaninu, klasove, a jednom smo pekli i riječne rakove koje smo lovili i baš su ukusni. Imaju ukus kao piletina”, pričaju Smogovci.

Jaki, Nolkan, Pajo, Masha, Ogaš i Mikaš, kako se između sebe zovu, su veliki ljubitelji biciklizma. Nedavno su učestvovali na grupnom takmičenju u planinskom biciklizmu i osvojili pehar na koji su jako ponosni i nigdje ne idu bez njihovih gvozdenih ljubimaca. Jednom prilikom su se igrali kuglanja sa biciklima, tako što su zadnjim točkovima obaljivali kante.

Vrelo ljeto provode kraj Zete gdje se kupaju, pecaju, mažu blatom, dok se zimi griju kraj toplog šporeta: čitajući stripove, krckajući lješnike, igrajući razne društvene igre kao što su: karte, domine, riziko, šah, monopol, bingo. Priznaju i Smogovci da imaju pristup telefonima, kompjuterima, televiziji, ali da ih to ne privlači i ne ispunjava kao što to čine razne avanture u prirodi. Postoji izreka koja kaže da djeca ne pamte svoj najbolji dan gledanja televizije.

“Onako kako sam ja odrastao želim da i oni odrastaju jer smatram da je mnogo bitno da upamte djetinjstvo pošto je ono osnova i temelj svega. Često me pitaju kako imam živaca, ali meni je super sa njima. Vidim da dosta očeva kažu da nemaju vremena za duženje sa djecom i onda im plaćaju ovu i onu školicu, a njih je zvao kum ili drug na kafu. Meni je milije da provodim s njima svo slobodno vrijeme. Ne znam, možda ja kradem neke njihove momente, možda proživljavam ponovo neke svoje, možda kada im krenu bubuljice neće im biti zabavno da se okupljaju kao sada, možda budu neki drugi Smogovci poslije njih. Oni su mi super i sve me slušaju. Pored zabave, ima tu i društveno-korisnog rada. Na proljeće nam je stigao kamion stajskog đubriva za baštu, svi su obuli čizme i rasturli ga za kratko vrijeme, a onda su ih majke ubacale u veš mašine da ih operu”, kaže kroz smijeh Dado.

Dadov sin Jakov je slavio rođendan u logoru gdje su imali šumsku tortu, a nakon čega je organizovano, kako kažu dubinsko čišćenje kampa, jer ne dozvoljavju da smeće bude oko njih, pogotovo ne na mjestu gdje se oni igraju.

Veliki su ljubitelji ribolova, pa često provode vrijeme na Krupačkom, Slanom i Liverovićkom jezeru, ali tek kada pokažu svjedočanstva njihovom tvorcu. Dovoljna je kanta puna malih koprcavih ribica da zacakle oči i zaigraju dječačka srca.

Druženje sa Smogovcima me vratilo do jednog odlomka iz knjige, u kojem će se možda jednog dana i oni pronaći: “Razmilšjam o djetinjstvu sa željom i radoznalošću. Mašta i čula dobijaju hranu i ne mogu da se sjetim da mi je ikada bilo dosadno. Kasnije su dani i sati eksplodirali od čudnovatosti, neočekivanih scena, magičnih trenutaka. Još uvijek mogu da lutam po krajoliku svoga djetinjstva i nanovo doživim svijetlo, mirise, ljude, prostore, trenutke, gestove, tonove i predmete…”

Djeca u kontaktu sa prirodom otkrivaju svoju pravu snagu. Smogovci se u njoj čeliče, istražuju je i svojim maštarijama stvaraju čarobne momente, koji će od njih satkati velike ljude. Njima nijesu potrebne nove igračke, već nove avanture koje će upisati u knjigu sjećanja čiji će možda naziv biti “Pustolovine družine Smogovaca“.

Ana Vojinović Dragićević