Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Obućar Aid Jaganjac čuvar porodične tradicije duge više od pola vijeka

received_2217743141877406
Marija Manojlović
  • Autor onogost.me
  • 08.04.2019. u 06:25

U desetak kvadratnih metara obućar Aid Jaganjac provodi svoje radne dane. Patike, sandale, cipele, one duboke za zimu i plitke za ljeto, čekaju da budu popravljene ili da vlasnik svrati po njih. Malo izmaknute u stranu na red čekaju i nekolike torbe. Na jednom mjestu toliko je različitih ukusa, šarenila i različitih marki. Ima tu i italijanske, i kineske, i njemačke obuće...

Kad je riječ o lijepljenju raspalih đonova, ušivanju rasparanih sandala i drugim popravkama iz spektra obućarskog zanata, za Aida nema nepoznanice. U ovom poslu je, kad se sve sabere, preko tri decenije. Njegov otac Šeko takođe je bio obućar.

„Moj otac se bavio ovim zanatom, ja sam nastavio. Da popravljam obuću i učestvujem u poslu počeo sam sa 15 godina. Kod oca nije moglo da se vrda.  Kreneš sa čišćenjem cipela, pa onda ideš dalje. Tada sam se ljutio na njega, sad znam da je bio u pravu. Zanat i svaki posao se može naučiti samo kad si disciplinovan“, započinje priču Aid.

Zahvaljujući ocu i sinu, porodica Jaganjac za mnoge Nikšićane postala je sinonim za obućarski zanat. Kako i ne bi kad su decenijama njima povjeravali svoju obuću.

„Otac je prvo radio pri zadruzi. Prvi privatnik koji se odvojio od zadruge bio je baš on. Od 50-ih godina prošlog vijeka radio je samostalno. Ja od kada sam nastao, bio sam uz oca i obuću, i učio. Ne ide to baš tako brzo kako danas mladi misle. Da budeš obućar treba ti prakse jedno tri godine. I tu se priča ne završava. Kao u svakom poslu, uči se stalno. Novi materijali stižu…“, objašnjava Aid.

U Nikšiću trenutno rade svega četiri obućarske radnje, priča naš sagovornik. Nekad ih je bilo mnogo više. Za njega nema boljeg dokaza da je budućnost ovog zanata upitna. Mladi, kaže, nijesu mnogo zainteresovani da rade ovaj posao. Bi sve i odmah, a to ne može.

„Kako vrijeme prolazi, obućara je sve manje i manje, od 18 stigli smo do četiri. Ja sam jedan od njih. Mladi nijesu zainteresovani. Evo, ja ću svakog naučiti zanat ako želi. Dođu tako ljudi i pričaju ovo je super, ja im kažem “ako imaš sina, dovedi ga”, ali neće niko“ iskren je Aid.

U svom dugogodišnjem bavljenju ovim poslom pamti i bolje i lošije dane. Ipak, u posljednje vrijeme sve se pretvorilo u sastavljanje kraja s krajem. Razmišljao je, kaže, da prekine sa popravljanjem obuće i pokuša raditi nešto drugo. Ipak, nije.

„Kad radiš ovaj posao moraš da si stalno u radnji, najmanje deset sati, ako nisi, ode ti mušterija. Sve kad se sabere satnica ispade mala, no kako nema posla, mora se čovjek nečim baviti. Cjenovnik je iz 2001. godine, materijal i sve drugo je poskupilo. S druge strane, cipele danas možeš kupiti za deset, dvadeset eura. Počeo sam bio da razmišljam šta bih mogao drugo raditi, no opet, imam troje djece, žena, profesorica istorije i geografije, ne radi nigdje“, kaže Aid.

Problem, možda i najveći, su materijali. Teško se do njih dolazi.

„Sve što dolazi iz inostranstva je skupo, tamo je standard veći. Moramo kod njih kupovati. Dođeš na carinu, oporezuju i gdje si? Nabavka kože je poseban problem. Snalazim se na razne načine, nekad me i prevare. Donesu mi truo materijal. Što se tiče ljepila, lakše je. To već ima u Srbiji. Molim ljude da mi donesu stare cipele da bih mogao kožu da koristim“, priča Aid.

Da nije problema sa nabavkom materijala i manjim obimom posla, obućarski zanat bi sa našeg sagovornika bio idealan posao. Najviše bi volio da od toga ne zavisi finansijski. Mogao bi ga raditi, kaže, džabe. Lijepo je biti svoj gazda. Popričati i našaliti se sa ljudima. Ponekad ga mušterije nasmiju ali i začude svojim zahtjevima.

„Toliko puta sam razmišljao da na vratima napišem da nijesam mađioničar. Ne mogu objasniti ljudima da ne mogu popraviti cipelu, a da bude kao nova. Posiječe se čovjek pa ostane ožiljak. Jednom mi je mušterija tražila da joj sašijem nešto bez konca, da se konac ne vidi…“, uz osmjeh kaže naš sagovornik.

Hoće li Jaganjci i dalje popravljati Nikšićanima obuću, kao i prethodnih decenija, ne zna. Kaže, oženio se kasno pa se boji da neće imati vremena da prenese zanat na sedmogodišnjeg sina. Pitanje je bi li on to i htio.

Dok pričamo o obućarskom zanatu, ali i drugim temama, onako uzgred, navrati poneka mušterija. Navrate i prijatelji da pozdrave majstora. U sred priče o budućnosti zanata, u radnju ulazi stara poznanica i sa vrata se hvali kako je patike kupila za 9 eura. Snižene su sa 59.

„Obavezno stavi ovo u priču. Eto zašto je obućarskih radnji sve manje i zašto je teško opstati danas. Kako se isplati popravljati nešto što je koštalo 9 eura“, uz osmijeh poručuje naš sagovornik.

Marija Manojlović

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.

Možda ste je nekada sreli na biciklu, na skijama, u planini, u pozorištu, kako sadi drveće u Trebjesi, kako šeta korzom, kako kupuje na pijaci, kako pliva Krupcem... Ne postoji mnogo žena kao što je ona, neustrašiva, jaka, puna vatre, urbana i divlja, čuvar doma, čuvar grada, tradicije i slavnog imena Petrovića. Prije 48 godina nastala je pod kamenim Bedemom, rasla i izrasla u ženu neizmjerne snage, čija strast gori jače od strahova. Njeno ime je Ana Petrović Njegoš.