Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Neobična životna priča našeg sugrađanina: Iz kopačkih “uskočio” u taksi

dzeri
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 08.12.2019. u 21:00

Bio je u sastavu prvog šampiona Crne Gore. Osvajao je prve titule za tim iz svog grada. Nastupao na Evropskom prvenstvu za omladince. Bio kapiten mlade reprezentacije svoje zemlje. Igrao za nekoliko inostranih klubova i osjetio atmosferu čuvenog Ajbroks parka u Glazgovu. Sve ovo staje u biografiju Nikšićanina koji je sada profesionalni taksista u svom gradu, a svi koji makar nešto znaju o fudbalu u gradu pod Trebjesom a i šire, lako će pogoditi da se radi o nekadašnjem defanzivcu Nenadu Đuroviću.

Svoju neobičnu životnu priču Nenad je bez dvoumljenja odlučio da podijeli za naš portal, a prvo što je istakao jeste kako je došlo do naglog obrta i kako se nakon „druženja“ sa loptom opredijelio za volan i taksimetar.

„Pa nakon dugogodišnje profesionalne karijere u kojoj sam doživio mnogo uspona i padova, a za koju me vežu brojne lijepe uspomene, zbog spleta raznih okolnosti odlučio sam da odmorim od fudbala. Prelomni momenat dogodio se kada je za mene bio zainteresovan jedan grčki klub, koji je po mom mišljenju ponudio tada smiješan ugovor i ja sam ga odbio a potom i nakon pauze od pola godine riješio da promijenim zanimanje“, ističe Đurović.

Iako je njegova karijera trajala do 28. godine, on i te kako ima šta da prepričava iz svoje prošlosti, kako mlađim naraštajima, tako i radoznalim mušterijama u taksiju.

„Prve fudbalske korake sam kao i većina igrača iz Nikšića napravio u Sutjesci. Kasnije sam nastupao za Zetu sa kojom sam osvojio prvu šampionsku titulu u nezavisnoj Crnoj Gori, igrao kvalifikacije za Ligu šampiona iste godine kada smo imali čuveni dvomeč sa šampionom Škotske, ekipom Glazgova. Bila je za mene to velika čast tada i nadao sam se kao svaki mladi fudbaler da ću napraviti veliku karijeru.  Karijeru sam nastavio da gradim u klubovima iz Slovačke i Rumunije, a prethodno su redovno stizali pozivi za mladu reprezentaciju. Igrao sam sa mladom reprezentacijom SR Jugoslavije na Evropskom prvenstvu, a bio sam i kapiten prve postave mlade reprezentacije Crne Gore. Kao kruna svega urađenog u karijeri bile su titule sa Sutjeskom 2013. i 2014, godine“, navodi naš sagovornik.

Nakon svega nabrojanog, okačiti kopačke o klin i posvetiti se poslu taksiste nije bilo nimalo lako. Ipak, Nenad naglašava da je bez kompleksa prihvatio da taksira. Komentara od mušterija koji ga prepoznaju ima svakakvih. Od onih pozitivnih, koji podržavaju njegovu odluku, do onih koji sa čuđenjem i blagom ironijom pozdravljaju njegovu odluku da taksirajući zarađuje za hleb.

„S obzirom da sam zbog fudbala još sa 14 godina morao da prekinem sa školovanjem, bio sam svjestan da ne mogu mnogo da biram posao. Čim mi se ukazala šansa da radim prihvatio sam posao taksiste i mogu da kažem da sam se brzo snašao. Svakako je bolje to nego da budem na ulici bez posla. Naravno da ima svakakvih komentara. Ljudi su se naročito u početku čudili otkud ja u taksiju. Poslije toga sam nailazio i na podršku, ali su neki znali da kažu zašto će mi to da radim ovaj posao, međutim, ja sam bez najmanjeg kompleksa prihvatio da radim. Mislim da bi mnogi trebalo tako da razmišljaju nego što ne rade ništa“, navodu nekadašnji štoper.

Možda ne ide sa istim elanom na posao kao što je išao na treninge i utakmice, ali ističe da je zadovoljan i da će se možda jednog dana vratiti fudbalu kao trener, kada bude spreman da prenosi znanje mlađim naraštajima, a za kraj razgovora nam otkriva i za čime najviše žali u svojoj fudbalskoj karijeri.

„Pa svakako da nije isključeno da se jednoga dana vratim fudbalu koji je moja najveća i prva ljubav, ali o tom potom. Ono što mi je najžalije tokom moje karijere jeste što mi se nije ostvario najveći san, a to je da zaigram za klub za koji navijam od djetinjstva, beogradski Partizan. U jednom momentu tadašnji šampion i učesnik Lige šampiona bio je zainteresovan za moje usluge i usluge mog tadašnjeg saigrača Vukašina Poleksića i trebali smo zajedno da idemo na probu, ali se sve izjalovilo nakon jednog štrajka u Sutjesci. Možda bih tada završio i na pozajmici u Partizanovoj filijali Teleoptiku, ali svakako da bi moja karijera bila mnogo bogatija da sam obukao crno-bijeli dres, od čega nisam bio daleko“, zaključuje Đurović.

Ukoliko sjednete u taksi i u njemu za volanom bude Nenad, slobodno ga pitajte o njegovoj karijeri o kojoj će vam on sa oduševljenjem pričati, a mladim sugrađanima, naročito sportistima, poručuje da slijede svoje snove i budu uporni, ali isto tako, ukoliko ne uspiju u sportu, da se ne stide bilo kojeg poštenog posla.

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

U kući Katurića, sagrađenoj davne 1926.godine za potrebe apoteke, na jedna vrata možete doći do lijeka za tijelo, a druga će vas odvesti u jedan čudesni svijet koji liječi dušu. Kada se ona odškrinu, uski mračni hodnik, oblijepljen fotografijama grada N vuče vas da zagazite po starim škriputavim stepenicama, koje vode u neki stari, a opet novi svijet kuće, čije zidove krasi preko stotinu djela devet umjetnika, kojima je ona postala drugi dom, a koji zajedno sa svojim drugarima čine Samostalnu izviđačku četu i posebni Omladinski kulturni centar ,,TIBOR’’.

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.