“Stanica Nikšić – kada dozru dunje i regruti” Maksima Vujačića

Vrijeme dvomjesečne izolacije zbog epidemije koronavirusa iskoristio je za pisanje i tako je nastala melodrama i filmski scenario o gradskim oriđinalima, „Stanica Nikšić – kada dozru dunje i regruti“.

„Pod starost svi nekako požure kada je u pitanju pisanje. U životnom dobu, navršio sam sedamdesetu, kada sve i nema više nekog smisla, to se i meni dogodilo. Vrijeme ove dvomjesečne izolacije kao da mi je dalo neku novu energiju da se vratim pisaćem stolu i veoma sam zadovoljan rezultatima rada na drami za pozorište i film“, priča za „Vijesti“ Vujačić koji je prije petnaestak godina objavio roman “Čopići”, a u literaturi se, s vremena na vrijeme, oglašavao pod pseudonimom Dragan Majer tek s ponekom pjesmom.

Likove iz drame „Stanica Nikšić“, kako kaže, imao je sreće, da lično upozna, pa se 80 odsto toga što je obradio stvarno dogodilo, dok je petina napisanog plod umjetničke slobode.

„Priča drame je autentična, energično ispričana kao pokušaj da se preslika nešto što se starno događalo te 1957. godine u Nikšiću, na željezničkoj stanici u njenoj kultnoj kafani, u vrijeme kada je ovaj grad bio socijalistički Eldorado, najveće gradilište u Jugoslaviji, i iako siromašno, veoma lijepo mjesto za život za mnoge koji su iz zemlje i svijeta ovamo pohrlili. Bila je to svakako najbolja decenija u istoriji Nikšića“, kaže Vujačić i dodaje da će se, ukoliko bude finansijske podrške, priča, osim u pozorištu i na filmu, naći i među koricama knjige.

Vujačić, koji je izdavač, vlasnik i urednik biblioteke “Arhiv uspomena”, do sada je objavio 30 knjiga beletristike. Bio je priređivač romana “Na okeanu života” Miloša Kovačevića i tri knjige o Vitu Nikoliću, producent dugometražnog dokumentarnog filma „U trag zaboravu”, snimao je dokumentarne emisije na televiziji, pisao za novine, uređivao kulturne programe Društva prijatelja i poštovaoca Nikšića i čuva od zaborava ljude, mjesta, događaje, sve ono bez čega Nikšić ne bi bio to što jeste.

Izvor: vijesti.me