Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Slika sugrađane velikog srca i dobre duše

zoran_micanovic_moja_slika
Marija Goranović
  • Autor onogost.me
  • 16.01.2021. u 08:05

Kada je u martu koronavirus život stavio pod ključ, u ateljeu slikara Zorana Mićanovića oživljeli su nikšićki oriđinali, urbane i intelektualne legende, svi oni koji su životom i djelom zavrijedili pasus u hronici grada.

Vukman Otašević, Ljepa Aleksić, Veljko Mandić, Miladin Šobić… samo su neke od ličnosti koje su se našle u ovom ciklusu. Naslikao je oko 80 portreta, a nastavlja da slika i dalje, kako kaže, ljude velikog srca i dobre duše iz svih branši.

Zaljubljenik u grad podno Trebjese, kome je tokom četiri decenije podario najveći broj slika, pa nije ni čudo što njegov atelje podsjeća na Nikšić u malom, ističe da je ideja da portretiše sugrađane bila prisutna odavno, ali se čekao trenutak da umjetnik doskoči zadatku.

„Trebalo je dosta vremena da sazrim u portretu. Povremeno sam se u skorašnjem radu bavio portretom, ali nijesam bio sazrio skroz. Kod portreta je veoma bitan karakter naći, bez obzira kako god ga uradim, na grubi ili hiperealistički način, čovjek treba da se prepozna. Ja karakter počinjem od očiju. Oči baš sve govore, čovjekove osobine, stav, karakter… To sam vježbao i radio godinama unazad i sad vidim da sam sazrio. Ovu su ljudi koji su meni dragi, to je samo jedan dio“, objašnjava Mićanović za portal „Onogošt“.

Za sebe kaže da je čovjek sa ulice, sa većinom portretisanih se poznavao lično, družio…

„Veljko Mandić, Vukman Otašević, Žaro Vojičić to su ljudi o kojima znam dosta anegdota, što mi je još milije, takve i biram, ako znam i nešto o njima. Mogu da radim ljude koje sam poznavao, sa kojima sam bio u kafani o kojima znam nešto, lakše mi je takve ljude crtati. Na primjer Bata Ognjenovića sam slikao sa snimka, materijal je bio izuzetno loš. Ja sam samo napravio konture lica, ostalo sam sve radio po sjećanju. Smatram da sam portretima ubo karakteristične crte. Nema Nikšićanina koji ne poznaje ove ljude“, priča slikar, koji je imao 14 samostalnih izožbi.

Ideja je bila da se portreti nađu u izložbenom prostoru krajem decembra ili u januaru, ali će na susret sa publikom pričekati još malo, dok korona ne utihne.

„Tada će i Stanković Radojica promovisati svoju knjigu „Nikšićki imenik“, u kojoj je riječima ispričao ono što sam ja bojom. Tema je ista, samo su ispričane svaka na svoj način on književno, ja bojom, četkicom i šparklom“, ističe Mićanović.

Ciklus priča o poznatim Nikšićanima nosi i humanitarnu notu. Sva prodaja od izložbe, objašnjava slikar, ide u humanitarne svrhe.

„Odlučio sam da sav novac koji prikupim dam jednom ocu čija kćerka treba da ide na liječenje u inostranstvo. Svak neka plati sliku koliko može i ima, pa koliko god da prikupimo dajemo za put“, poručuje Mićanović.

Miličin tata slikar

Za sebe često kaže da je slikar koga je kafana uzela. Nakon završene srednje škole upisao je Pedagoški fakultet, likovni smjer, ali je umjesto odlaska na fakultet pokucao na vrata nikšićkih kafana. Sa zadovoljstvom se prisjeća kako se tad okupljalo i družilo… Sve te priče danas su inciparicija koju prenosi na platna.

 „Valjda je tako suđeno. Privukla me je kafana, ali moram reći da je interesantna isprva i korisna ko je pametno troši, ko ne zna nek bježi od nje, već je u posljednje vrijeme to postala glupost. Kada sam se prezasitio, onda sam se posvetio slikarstvu. U tom periodu dobio sam kćerku u mojim kasnim godinama i onda sam navalio žestoko da radim. Kad sam izračunao da kad moja kćerka krene u prvi razred ja ću biti penzioner, da se ne bi njeni drugari smijali zbog toga, ljepše neka kaže ‘tata mi je slikar’. Umjetnik i slikar- nema veze koliko ima godina, samo mi je to bilo u glavi“, priča Miličin tata i otkriva da je mezimica naslijedila umjetničke gene.

Inspiracija tokom svih ovih godina bili su mu vozovi, pejzaži, ali mu, kako ističe, najviše leži nevrijeme.

„Figuru sam počeo u posljenje vrijeme da slikam, jer i tu moram da se izgradim. Nevrijeme, snijeg, kišu, to najviše volim da slikam, jer osjećam. Za snijeg moraš da imaš osjećaj i da znaš da ubaciš sve potrebne boje“, priča Mićanović.

Slikar koji pripada samo jednom gradu

Rođen u Sloveniji, sa šest mjeseci stigao je u Nikšić i od tada je, kako kaže, vezan za Nikšić.

„Ja pripadam samo Nikšiću. Šta ja imam sa Ajfelovom kulom i mnogim svjetskim znamenitostima? Ja ovo radim sve po osjećaju. Po cijeloj Jugoslaviji sam živio od Hrvatske, Makedonije, Srbije… bilo mi je suđeno da skitam, ali sam sam se uvijek vraćao Nikšiću. Ja sam ovdje svoj na svoje, jer ovaj grad ima dušu“, zaključuje Mićanović.

Marija Goranović

 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci