Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Bibliotekar preporučuje – “Moj češalj”

moj_cesalj
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 29.11.2020. u 01:47

Efraim Kišon je rođen 23. avgusta 1924. u mađarskoj prestonici Budimpešti, pod imenom Ferenc Hofman.

Preživio je strahote njemačkih logora u Drugom svjetskom ratu, između ostalog i trenutak kada je jedan njemački oficir poređao Jevreje u red i ubijao svakog desetog. Kišon je uspeo da na kraju pobjegne iz logora Sobibor. Kasnije će o tom iskustvu napisati: “Napravili su grešku – ostavili su jednog satiričara živog”. Poslije Drugog svjetskog rata imigrirao je u Izrael (1949.), i počeo da piše političku i socijalnu satiru, prvo u novinama (dnevne članke za list Maariv pisao je neprekidno 30 godina), a potom u knjigama koje su se bavile životom u novoj jevrejskoj državi. Efraim Kišon postaje 1949, zapravo, on je još 1945. promijenio prezime u Kišont, ali je “konačno” ime dobio od izraelskog imigracionog službenika koji ga je “krstio” Efraim Kišon. Publiku osvaja već prvom knjigom “Osvrnite se gospođo Lot”, a uspjesi slijede preko “Nojeve barke, turističke klase”, ili “Tako nam je žao što smo pobijedili!”, u kojoj se pozabavio “šestodnevnim ratom iz 1967. godine” koji je tada već bio kritikovan u nekim dijelovima Evrope.

Efraim Kišon dobio je pregršt nagrada. Sve je počelo 1953, kada mu je pripala izraelska “Noradu” nagrada za književnost, a zatim su, između ostalih, uslijedile: izraelska “Sokolov” nagrada za izuzetan žurnalistički rad (1958.), Specijalni Medaljon bugarske spisateljske asocijacije (1966.), izraelska “Herzl” nagrada za literaturu i izraelska “Jabotinski” nagrada za knjige “Tako nam je žao što smo pobijedili” i “Žal za pobjednicima!” (1970.), Nagrada predsjednika Univerziteta Tel Aviv (1979.), “Till Eugenspiegle” nagrada u Hamburgu (1980.), “Noble” nagrada Asocijacije za promovisanje humora “Aphia” u Parizu (1981.), “Zlatna kamera” u Berlinu za izuzetne TV filmove (1984.), “Karl Valentin” nagrada u Minehnu (1985.), Orden “Cordon belu de Saint Esprit” za literarni rad (1988.), Velika literarna nagrada Mađarske u Budimpešti (1998).

Mnogi ga najbolje znaju kao pisca, čijih je više od 50 knjiga prevedeno na 37 jezika i štampano u tiražu od oko 43 miliona primjeraka, a stekao je naročito odane obožavaoce u zemljama njemačkog govornog područja. Njegove porodične priče najprodavanije su na svijetu, ne računajući Bibliju, od svih djela pisanih na hebrejskom jeziku. Osim toga, on je oformio pozorišnu kompaniju, njegov komad “Ugovorni brak” jedan je od najdugovječnijih u Izraelskom pozorištu, a 60-ih godina počinje da se bavi pisanjem scenarija, kao i režijom filmova. Tako je, recimo, “Salah Shabati”, satirična priča o novim imigrantima iz sjeverne Afrike koji se bore protiv birokratije i predrasuda u Izraelu, bio nominovan za Oskara 1964. godine. Ista ideja viđena je u izraelskom filmu “Turn Left at the End of the World”, što je najbolji primer kako je Kišonova oštra vizija uticala na generacije umjetnika u Izraelu, koje mnogi sigurno nisu ni bili svjesni. Kišon je napravio sedam ostvarenja koja se smatraju klasicima u Izraelu, a još jednu nominaciju za Oskara dobio je sa filmom “Policajac” iz 1971. Od filmskih nagrada, dobio je Zlatni globus za najbolji strani film za oba pomenuta ostvarenja.

“Ovo je zemlja gdje niko ne očekuje čuda, već ih svi uzimaju kao dar”, rekao je jednom Kišon.

On je imao pomiješana osjećanja prema Izraelu, naročito u poznijim godinama svog života. Često je bolje bio prihvaćeniji u inostranstvu nego u Izraelu, zemlji koja je bila meta njegovih najoštrijih bodlji. Upravo zahvaljujući njemu i skretanjem pažnje na socijalne probleme sa kojima se narod suočavao kroz smijeh, pomogao je u postavljanju nacionalnog diskursa. Kišon je satiričar jedinstven po svome stilu, pričama u kojima se mogu prepoznati svi, iako je on “na tapet” svog “suvog i urbanog humora” često stavljao običan život u Izraelu, uključujući svoje najbliže okruženje pa i sebe. Kišon je zapravo čitaocu nudio ogledalo u kojem on može da pronađe mnogo toga sa čime može da se poistovijeti.

Mein kamm (Moj češalj)  

U ovoj knjizi dat je satirični prikaz karijere jednog mediokriteta koji, zahvaljujući sticaju okolnosti i ludoj sreći, postaje “firer”. Mada nigdje ni jednom riječi nijesu spomenuti ni Njemačka i nacizam, pa ni sam Hitler, jasno je o čemu i o kome je riječ, samo što su ovog puta Jevreji zamijenjeni – ćelavcima.    

Odlomak

Prije sudjenja napisao sam na brzinu svoje memoare pod naslovom “Moj češalj”.Sud je pročitao rukopis, oslobodio me krivice i vratio u ludnicu. Tročlana komisija ovako je obrazložila svoje mišljenje:

“Nešto tako bezumno i tako totalno apsurdno, da se nad najboljim gradjanima jedne zemlje samo zbog nedostatka kose vrše diskriminacije,progoni i okrutna mučenja,tako nešto mogao je da izmisli samo društveno opasan ludak.”

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

 

Ivan Lješković

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci