Autor: onogost.me
Foto: Privatna arhiva
12:18
26.9.2021.

Bibliotekar preporučuje – “Maksime”

Fransoa Larošfuko, pisac maksima i memoara, istaknuti predstavnik klasicizma, rođen je u Parizu 1613. godine.


Imao je život ispunjen raznim avanturama. Veoma rano, u petnaestoj godini, ženi se bogatom udovicom, bavi se politikom, ulazi u razne intrige protiv Rišeljea, učestvuje u bojevima i biva teško ranjavan. U svojoj četrdesetoj godini Fransoa Larošfuko napušta politiku i počinje da piše svoje "Maksime". Poznat je i po "Memoarima", u kojima je zabilježio svoja iskustva. Na kraju živi na dvoru, lagodnim životom, u društvu najotmjenijih žena Pariza, gdje i umire 1680. godine.

U "Maksimama" Larošfuko piše o svojom omiljenim temama, o samoljublju, poroku i vrlini, ljubavi i ljubomori, pristrasnosti, prijateljstvu, strasti i ponosu. Značaj njegovih mudrih, poetičnih i ironičnih zapažanja isticali su i Volter, Fridrih Niče, Stendal, Marsel Prust, De Gol, Artur Konan Dojl… Kao i Montenj i Blez Paskal, on je bio svjestan granica ljudske spoznaje i misterije koja okružuje čovjeka, umanjuje njegove napore i ismijava njegovo znanje, jaza između mišljenja i bića, onoga što čovjek jeste i šta radi.  Za Larošfukoa čovjek je inkarnacija egoizma. Osim jezgrovito sažetih iskaza u kojima se ogleda njegova filozofska misao, njegove maksime karakteriše raznovrsnost i suptilnost rasporeda riječi. On opisuje i definiše, često mu je dovoljna jedna mentalna slika. Služi se paradoksom koji obrađuje toliko da jedna riječ može da preokrene sve ostalo.

"Maksime"

Naše samoljublje pati jače kad se kude naše naklonosti nego kad se osuđuju naša ubjeđenja.

Svi mi imamo dosta moći da snosimo tuđu nesreću.

Čovjeku treba više vrline da podnese sreću nego nesreću.

Kad mi ne bismo imali mana, ne bi s tolikim zadovoljstvom primjećivali nedostatke u drugih.

Mi dajemo obećanja prema svojoj nadi, a održavamo ih prema svome strahu.

Ima malo ljudi koji se ne stide što su se voljeli, čim se ne vole više.

Ljudi vole više da o sebi zlo govore nego da ništa o sebi ne kažu.

Velika je vještina znati sakriti svoju vještinu.

Dobar ukus dolazi više iz kritike nego iz duhovitosti.

Najnesnosniji su glupaci koji imaju duha.   

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo. 

Ivan Lješković

Ostale vijesti iz kategorije