Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Zaboravljenim stazama: Miloševići

milos
Ana Dragićević
  • Autor onogost.me
  • 29.04.2018. u 12:42

Sunce se ljeskalo kroz suve grane visokih cerova, koji okružuju ruševinu školske zgrade. Plesalo je na našim licima, koja su se podavala njegovom milovanju, dok smo udisale miris behara, sjedjeći na pragu . 

Devetnaest vitkih cerova okružilo je školu, kao deventaest gorostasnih čuvara. Samo se jedan cer bješe zakitio razlistalom granom, koju kao da je šeretski za uvo zataknuo. Ostalih osamnaest osušilo se čekajući da se vrati makar jedan đak u klupu škole u Miloševićima.

Proljeće u Drobnjacima mirisalo je na ljekovitu koprivu, na mladi maslačak i nježni behar. Liječio je i smirivao dušu i sami pogled na tek probuđenu prirodu, išaranu poslednjim ostacima snijega. Skoro, pa lako, zaboravismo  makadamski put, na pojedinim mjestima ponešen vodom,  kojim se spuštalo u selo iz seoskog katuna Kruševice. Prvo se mora proći kroz nekadašnji katun da bi se došlo do sela. Sada kroz Kruševice jurcaju automobili, a ne krda, a umjesto u kolibe, putnik namjernik svraća u jedan od tri ugostiteljska objekta. Proljeće i vikend dovedoše ljude u vikendice, načičkane po livadama i glavicama.

Ispred seoske škole već odavno nema graje. Utihnula je prije 35 godina. Samo se u skorije vrijeme veselilo onda kada su se  ispred nje okupljala Miloševska bratstva: Žižići, Kneževići, Jošanovići,Radovići, a da je i to poodavno bilo rekoše nam poluraspanute klupe i stolovi, razbacani oko škole. Osjećale smo se kao da smo došle negdje na kraju slavlja i kao da smo mogle čuti zvuk čaša, metež i galamu.

Puteljkom uza stranu obnovljena crkva Sv. Arhandjela Mihaila tihuje među grobovima, gledajući kada će se oburdati stari prijatelj, drveni zvonik, koji bijaše pozelenio od godina. Duga i dokona zima ubijala je vrijeme, razvaljujući kockicu po kockicu mozaik sa likom sveca iznad ulaznih vrata. Ostavila je samo jedan dio oreola, a ostatak prosula ispred ulaza.

Krv nam se sledila u žilama kada nam dvije šarke, isprepletene u ljubavnom zanosu, pređoše put. Treća se poluuspješno skrivaše u korijenju žbunja. Ostatak puta smo poskakivale i od šuma koji su pravili ni čemu krivi gušteri.

Toga dana zaživjeli bjehu Miloševići. Ljudi su čistili imanja, okupljali se malo kod starih ognjišta, farbali voćke… Milosava Miška Žižića  zatekosmo dok čekaše na nišan krtice ili kako ih on nazva “zemunce”. On nam  reče da je to ipak privid jer se održavaju samo 2 – 3 imanja. Miško dođe sa suprugom iz Šavnika, posrede po imanju, pripreme za koševinu, pa se i oni vrate u grad. Vidna biješe njegova razočaranost, njegova muka, što od nekadašnjih 50 domova sada ne dimi zimi nego iz jednog, a selo veliko, umno, lijepo, ni: “Vode ne fali, samo fali naroda.”

U domu Mirka Žižića pravo sijelo. Okupili se porodica i prijatelji na viđenje i druženje oko vesele mašine. Odlijegao je smijeh i žamor razgovora kao iz neke košnice. Podsjećao je na ono vrijeme kada je tako bilo svakog dana. Glavnu riječ vodio je Mirko, krepki starac, pun one iskonske snage i bistrine, koja krasi samo ljude odrasle u zdravoj prirodi, na zdravoj hrani, zadojene zdravim vrijednostima.

Čudi se Mirko momcima koji ne samo da se ne žene, nego se i ljute kada im se to pomene, a njemu nije bilo teško da poslije cijelog dana koševine zdimi u Nikšić na korzo samo da bi  gledao đevojke. Ne razumije od čega se to današnja omladina na selu umori kada za nedjelju dana obave ono što je on nekada za mjesec i po, a pritom je stizao i na sijela nakon napornog rada. Poslednja igranka se odigrala prije tačno dvadeset godina. Čini mu se da ustanu stari, pa da vide šta se sada dešava, ne bi očima vjerovali.

Reče nam da je kod njega svakog dana puna kuća jer više se i nema kod koga svratiti u selo nego kod njega. Prisjeti se kako je, kao djetence, bježao u Vojnik pred Italijanima, koji spališe cijelo selo, do kuću Ćira Žižića u kojoj je bio štab, pa kako se na brzinu brala građa da se sklepa bar jedna soba za zimu. Podsjeti se kako su mu djeca išla sa planine u školu u Bijelu  jer im je tu bilo bliže i koliko je strepio za njih jer su išla preko Baričkog potoka koji je umio i da ponese djecu kada navri od kiša. Prisjeti se starac koliko se radilo, ali kako je narod bio zadovoljniji. Uz uzdah reče: “Sve se izmijenilo i nikad više neće biti kao nekad.”

Ove godine dva će se domaćina rvati sa surovom drobnjačkom zimom u Miloševićima. Milutin Memedović, porijeklom iz Duži, kako sam reče: „Na privremenom radu u Miloševićima“ , nabavio je koze i hoće da ih krdi. Možda još neko krene njegovim stopama, pa se u selo vrati. Nada nikada nije umrla u Miloševićima jer nikada nije došlo do toga da zgasnu sva prađedovska ognjišta u selu. Možda iz ova nekolika, bukne plamen ako ne povratka, a ono želje da se selo ne zaboravi, da se bar obiđe postojbina.

Kako se približavao smiraj dana, tako mi krenusmo iz Miloševića, sela u kojem ne žive Miloševići, u kojem put propada, ali se crkva obnavlja, da bi prihvatila u svoje naručje one koji će se vratiti u selo za vijeka. Selo u kojem seoske staze zarastaju, ali se stazama uspomena često hodi.

Toga dana u ovom krasnom selu i mi satkasmo jednu proljećnu uspomenu, izvezenu od maslačka, žubora potoka, koprive i sunca. Vratismo se kroz nekadašnji katun i utonusmo u krivudavi šumski tunel.,, Po drumu je padao mrak, stresale ga crne grane sa visokog drveća, a nebo je bilo sve niže, prosto silazilo da se odmori nad stoljećnim drvećem. Ponositi hrastovi su hvatali to visoko nebo,a ono je sve više i više upadalo u šumu. Šapti svaka grana i priča nešto stablu, a ono ljulja svojim krunama kao da hoće da se nasmije.”

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Na kraju prošle godine poreska dugovanja crnogorskih opština, njihovih javnih ustanova i privrednih društava iznosila su 81,3 miliona, dok za kredite opštine duguju još 107 miliona eura, saopštio je ministar finansija Novica Vuković.