Nikšić kroz istoriju: Carev most

Kako bi pomogla crnogorskom narodu Rusija je slala pomoć u žitu a knjaz Nikola je odlučio da se to žito daje najsiromašnijima i to prvenstveno za rad na putevima i drugim javnim objektima. Tako je izgradnja kolskog puta od Podgorice do Danilovgrada, dugog 18 kilometara, završena u relativno kratkom vremenu, od 1885. godine do 1886. godine, dok je izgradnja dionice od Danilovgrada do Nikšića (32 km), potrajala skoro šest godina. Put koji je započet 1886. godine, izbio je na Prijespu tek u proljeće 1892. godine i završetkom ovog puta jednostavno se nametnula potreba izgradnje mosta na Zeti.

Dio nikšićkog polja bio je periodično plavljen, pa je teško bilo uspostaviti kolski put od Podgorice do Nikšića, jer su po dnu polja nadirale vode koje su bile prepreka za održavanje saobraćaja. Kako bi riješio ovaj problem knjaz Nikola je opet pozvao u pomoć dr inžinjera Josipa Sladea da sačini projekat mosta na Slivlju.

Pošto je mostom trebalo premostiti jedan veći prostor to je njegova izgradnja zahtjevala velika sredstva i rad, jer se radilo o jednom od najvećih objekata toga vremena. Njegova izgradnja trajala je nekoliko godina uz angažovanje brojnog ljudstva ali oni glavni radovi završeni su za pola godine. U mjestu Prijespa je organizovan centar ovog velikog radilišta a preduzimač i organizator radova bio je Jefto Nikolić. Na samoj izgradnji mosta učestvovali su radnici i bataljoni iz svih okolnih kapetanija. Gradnja mosta počela je polaganjem kamena temeljca od strane vojvode Boža Petrovića 23. maja 1894. godine

Radovi na izgradnji mosta kod Prijespe nijesu tekli redovno. S vremena na vrijeme su prekidani i nastavljani. Uglavnom zavisno od toga kako bi žito pristizalo, da bi se mogle isplaćivati i dnevnice siromašnim radnicima. Izuzetak su bile vanredne situacije, kada je trebalo ubrzati izgradnju mosta, da bi se što prije pustio u promet, onda se koristila vojska. Tako su u izgradnji mosta aktivno učestvovali bataljoni iz okolnih kapetanija.

Međutim i pored brojnih problema sa kojima su se suočavali graditelji, most je moglo bi se reći završen u rekordnom roku s obzirom na njegovu veličinu i kao takav postao je jedna od nezaobilaznih tema na fotografijama i razglednicama Nikšića onoga vremena. Čak je i čuveni fotograf Rudolf Mosinger koji je u proljeće 1910. godine na poziv knjaza Nikole došao u Crnu Goru, u godini kada je Crna Gora proglašena kraljivinom, sa zadatkom da proputuje Crnom Gorom i prikaže je kroz fotografije u albumu „Slike iz Crne Gore”. Od 32 fotografije pored dvorca i panorame grada u albumu je bilo mjesta i za Carev most.

„Glas Crnogorca” od 26.10.1894. godine prenosi govor knjaza Nikole prilikom osvećenja i puštanja u saobraćaj Carevog mosta od 20.10.1894. godine, u kojem između ostalog kaže: „Crnogorci! Kad grad nikšićki pade u naše šake – svi se sjećate – pade izmučen, oboren i većim dijelom opaljen od naših juriša i topova, crn od praha i garavina; on onda izgledaše kao jedan slavni ubojnik, kojemu je borba rastrgla i ruho i oružje. Onaj znameniti dan, u koji ga uzesmo, na njemu ne bješe ništa lijepoga, osim našeg barjaka i pokraj njega usporedo slava osvajača i osvojenoga.

Nikšić bez svog grada bješe obično siromašno selo tursko, s po gdje kojom kulom ili čardakom turskog stila i ukusa. A kakav je danas naš dični Onogošt! Ko ga napravi ovakvoga, ko ga ukrasi s ovoliko kula i dućana, s ovakvim putevima, školama i bolnicama? Ko mu prostrano njegovo polje priželjno raskrči i uzora? Ko ga učini pristupnim u zamene zloga vremena i poplava vodenih osim vas, moji dragi Crnogorci! Hvala vam! Negdje poodavno rekoh: “Da su mi Crnogorci radni kao što su hrabri, bili bismo bogati!”Dalje u svom govoru knjaz Nikola kaže: „No sad da se povratim na predmet koji nas je ovdje sabrao. Rekoh, čini mi se, malo prije: “Ko učini pristupačnijim grad nikšićki u zamene zloga vremena i vodenih poplava nego vi?” Pri podanašnjim bujicama voda svaki će od vas u naš lijepi grad moći doći da ni svog opanka ne okvasi; a kako mi se prije moj mili narod patio, mučio, zamrcavao pokraj voda i mnogi se u njima davio! Ali ukus, veličina ovog mosta, koji sada blagoslovi naša uvažena duhovna glava, veliko je djelo. Most na Prijespi može se uporediti sa kojom drugom građevinom ove vrste koja se kod nas i okolo nas od davnih doba ozidala. Građevina je ovo naša. Poslije prethodno potrebnih priprema, kulučeći po dvadeset tri dana, vi je ogradiste o vašem hlebu, vašim trudom; on je vaša zadužbina; on je vaše djelo! …

E, ma sad, braćo, ostaje nam da ovoj građevini damo ime, ali ime jedno dostojno i njene veličine i uloženog vi truda. Koji se Crnogorac ne sjeća sa blagodarnošću u duši onih važnih riječi koje car ruski, Aleksandar III, izreče licem na Spasovdan 1889. godine u svom dvoru, na iznenađenje svega svijeta, a na pohvalu, slavu i utjehu Crne Gore i moju? Onaj veledušni car, braćo Crnogorci, leži bolan! A slavjanstvo lebdi danas nad njim. Naše su i molitve i zebnje kraj njegove postelje. Izraz neki mali biće i ostaće za vazda naše zahvalnosti i ljubavi prema velikom bolesniku i dobrotovoru našem, ako “njegovi jedinstveni” nazovu ovaj most, kao što naređujem da se zove, Carev most, u spomen cara Aleksandra III. Da žive Crnogorci koji ga sagradiše! Da živi car kojemu se posvećuje!”

Most je dugačak 269 metara i na sredini visok više od 13 metara. Sagrađen je od tesanog kamena, podignut na svodove koji čine 18 okana. Od mosta prema gradu podignut je nasip u dužini od oko 600 metara i do 12 metara visine.

Boško Roganović