Mundijalske legende

Veliko finale će definitivno iznjedriti i svoje junake, a prema procjeni javnosti nekoliko igrača Francuske i Hrvatske su u konkurenciji da obilježe taj duel, kao što su obilježili i samo prvenstvo. Dok ne saznamo ime glavne zvijezde 21. Svjetskog prvenstva, prisjetićemo se nekih igrača koji su obilježili ranije Mundijale.

Toto Skilaći

Na opšte iznenađenje javnosti, Toto je, uprkos kratkoj reprezentativnoj karijeri, uz Bađa, Vijalija i Karnevalea odabran da na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. bude u napadačkom stroju Italije.

Došao je start šampionata, a onda je krenula i Skilaćijeva magija. Toto je na Svjetskom prvenstvu debitovao zamijenivši Andrea Karnevalea na prvoj utakmici koju je Italija igrala protiv Austrije i postigao je odlučujući gol na toj utakmici koja je završena 1:0. I u narednom meču protiv SAD, Skilači je opet ušao u igru kao zamjena. Već tada je počeo da kupi simpatije domaćih navijača, ali i kompletne fudbalske javnosti.

Sljedeću utakmicu protiv Čehoslovačke Skilaći je započeo u startnoj postavi, zajedno sa Robertom Bađom. Utakmica se završila rezultatom 2:0 za “Azure”, a Bađo i Skilaći su po jednom pogađali gol Čehoslovaka. Fudbalski svijet je bio očaran novim uspjehom Sicilijanca.

Krenula je eliminaciona faza, a u osmini finala protiv Urugvaja ponovo odlučuje Toto. Drugačije nije moglo ni u četvrtfinalu protiv Irske.

Prednost je imao u polufinalu protiv Argentine. Đanluka Vijali je zamijenio Bađa, dok je Skilaći igrao cijelu utakmicu. Rezultat je na kraju bio 1:1, a Skilaći je postigao prvi gol. Izjednačio je Klaudio Kaniđa, a utakmicu je na kraju dobila Argentina nakon izvođenja penala.

Junak naše priče se ipak tu nije zaustavio. U utakmici za treće mjesto protiv Engleske, Italija je pobijedila 2:1, a Skilaći je postigao drugi gol iz penala i osvojio Zlatnu kopačku.

Mario Kempes

Mario Alberto Kempes rođen je 15. jula 1954. Fudbal je zavolio uz oca koji je takođe bio fudbaler, a najuspješnije dane karijere proveo je u Valensiji. Za “Slijepe miševe” je odigrao 184 susreta i postigao 116 golova.

Nacionalni dres oblačio je 43 puta i postigao je 20 golova, a boje Argentine je branio na tri Svjetska prvenstva.

Bilo je to u Zapadnoj Njemačkoj 1974, zatim četiri godine kasnije na domaćem terenu i u Španiji 1982.

Na Mundijalu u Argentini 1978. kada su se “Gaučosi” domogli prvog mjesta, Kempes je bio najbolji igrač i strijelac. Postigao je šest golova na sedam utakmica, od čega dva u finalu.

Svojoj reprezentaciji je na tom prvenstvu pomogao i tako što je u meču sa Poljskom rukom spriječio protivnika da postigne gol, nakon čega je Ubaldo Filjop odbranio jedanaesterac.

Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, koji je obavljao od 1996. do 2001. godine.

Pele je Kempesa uvrstio među 125 najboljih živih fudbalera svijeta, a 1978. je proglašen najboljim igračem Južne Amerike.

Ronaldo

Igrač koji je voljen i u Barseloni i u Madridu, kao i među navijačima Intera i Milana.

Da nije imao pehove sa povredama, Luis Nazario de Lima – Ronaldo bio bi vjerovatno upamćen kao najbolji fudbaler svih vremena. Tri puta najbolji fudbaler svijeta, dvostruki šampion planete…

Na Svjetskom prvenstvu je debitovao poput svog zemljaka Pelea, sa svega 17 godina. Bilo je to u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. kada su Brazilci po četvrti put postali šampioni svijeta.

Sa 21 godinom, popularni “Zuba” je bio najbolji fudbaler prvenstva u Francuskoj 1998. kada je Brazil takmičenje završio na drugom mjestu, nakon što je u finalu poražen od Francuske sa 3:0.

Iako je u Njemačkoj 2006. postao najbolji strijelac Mundijala, “Il Fenomeno” je bio u padu forme, imao je nekoliko kilograma viška i to je poslednje Svetsko prvenstvo na kojem je učestvovao.

Oprostio se od nacionalnog tima 2011. godine na prijateljskom meču protiv Rumunije kao drugi najbolji strijelac Brazila

Miroslav Klose

Igrač koji je na najbolji način iskoristio provedeno vrijeme na čak četiri Mundijala je Miroslav Klose. Diskretni, ali ubojiti napadač “Pancera“ na najvećoj sceni se pojavljivao 2002, 2006, 2010. i 2014.

I ovaj igrač, koji je rođen u Poljskoj, nije se samo pojavljivao, već je mreže protivnika pogađao 16 puta i tako postao igrač kom je to najviše puta pošlo za nogom.

Miroslav je u igračkoj karijeri nosio dresove Homburga, Kajzerslauterna, Verdera, Bajerna i Lacija – ukupno je odigrao 668 mečeva i postigao je 259 golova.

Tek iz četvrtog pokušaja je uspio da se domogne “Zlatne boginje” , ali će ga teško iko skinuti u skorije vrijeme sa mjesta igrača koji je dao najviše golova na Svjetskim prvenstvima. Najbliži mu je u ovom trenutku zemljak Tomas Miler, koji je do sada postigao 10 golova, a priliku da špopravi svoj učinak imaće u Rusiji.

Brazil je u Japanu i Južnoj Koreji osvojio petu titulu, do sada posljednju, a Ronaldo je odličnu igru krunisao sa osam postignutih golova.

Gžegož Lato

Najveći dio klupske karijere igrao je za poljski Stal Melec i u 295 nastupa postigao je 117 golova.

Od 1971. do 1984. igrao je za Poljsku. Na 100 nastupa je postigao 45 golova. Igrao je na tri Svjetska prvenstva, 1974, 1978 i 1982. Ovo je period u kojem je poljski tim postigao svoje najveće uspehe. Na Svjetskom prvenstvu 1974. Poljska je bila treća, a Lato najbolji strijelac sa sedam golova. U prvom kolu su pobijedili Argentinu 3:2 a zatim Haiti 7:0. Lato je postigao po dva gola u obje utakmice. Poljska je pobijedila i Italiju 2:1. U drugom krugu Poljska je pobedila Švedsku 1:0 i Jugoslaviju 2:1. U obje utakmice, Lato je dao pobjedničke golove. U odlučujućoj utakmici izgubili su od Nemaca 0:1. U utakmici za treće mjesto su pobedili Brazil 1:0, a gol je ponovo dao Lato.

Na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1978. postigao je dva gola, a sa poljskim nacionalnim timom ponovo je osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine. Povukao se iz reprezentacije u aprilu 1984.

Sa reprezentacijom je osvojio izlatnu medalju na Olimpijadi 1972. godine i srebrnu medalju na Olimpijadi 1976. godine.

Od 2001. do 2005. Lato je bio član Demokratske ljevice i bio je u poljskom senatu. Oktobra 2008. izabran je za predsjednika Fudbalskog saveza Poljske i na toj funkciji ostao do oktobra 2012. godine.