Boško Bogdanović trenerski san ostvario u Austriji

Da li su razlozi bili nedostajanje sluha ljudi sa kojima su sarađivali ili se okolnosti nijesu poklapale, razlog je možda manje bitan, ali oni nijesu odustajali od svojih snova i sreću su tražili na nekim dalekim adresama. Nikšićanin kojeg je zadesila slična sudbina je i odbojkaški trener Boško Bogdanović.

Cijelog života je bio vezan za odbojku. Igrao je i profesionalno i rekreativno sve do 2009. godine kada je odlučio da se oproba u trenerskom pozivu. Njegov prvi značajan poduhvat nakon završetka Sportske akademije u Beogradu, bio je osnivanje Odbojkaškog kluba “Volej Star” koji je već nekoliko godina učesnik Prve odbojkaške lige i Kupa Crne Gore. On je tada, sa svojim drugovima Vladimirom Đokićem i Brankom Manojlovićem, krenuo u rad sa najmlađim kategorijama i već nakon dvije godine uspjeli su da naprave ekipu koja će stati uz rame ostalim klubovima u Crnoj Gori koji su imali mnogo veću tradiciju. Rezultat više nego dovoljan za poštovanje, ali ne i da bi se mogli ostvariti lični ciljevi.

Ipak, nakon nekoliko godina borbe na domaćem tlu Boško dobija poziv da okuša sreću u nekoj boljoj sredini. Dvoumljenja kod njega nije bilo mnogo jer su emotivni razlozi bili odlučujući da krene trbuhom za kruhom, a sa odbojkom se praktično bio i pozdravio.

“Sredinom 2014. godine na nagovor svoje djevojke sam došao u Austriju. Prva godina je protekla u pohađanju kurseva jezika i radu. Nije bilo posebnog dodira sa odbojkom osim povremenog igranja sa prijateljima. Moja trenerska priča je bila, zaista, velika slučajnost. Nakon što sam se prijavio na oglas za trenera u UWW (Union West Wien) i obavio razgovor sa direktorom odbojkaške sekcije, gospodinom Mihaelom Gardašem, ponuđeno  mi je da radim sa mlađim kategorijama što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Nakon mjesec dana uslijedio je poziv za preuzimanje seniorske ekipe, prvog tima „Union West Wien“, što sam, naravno, prihvatio i što se pokazalo dobrom odlukom, kako mojom tako i samog odbojkaškog udruženja,  imajući u vidu da smo, nakon što sam preuzeo ekipu, izborili  prvo mjesto na tabeli koje i dalje čvrsto držimo“, govori Boško o svojim počecima.

Odbojka u Austriji nije na onom nivou kao što se igra kod nas, navodi Boško, ali isto tako primjećuje da je igraju sa ljubavlju i da njegov klub gaji ambicije nakon što su ove godine ostvarili neočekivano dobre rezultate, a najveće zadovoljstvo mu predstavlja što je svojim radom doprinio uspjehu kluba.

“UWW se takmiči u 2. Bundesligi Sjever. U Austriji postoje dva ranga takmičenja na državnom nivou i više rangova na regionalnom nivou. Trenutno smo jedno kolo udaljeni od kraja ligaškog dijela prvenstva, a 11 posljednjih nedjelja nalazimo se na prvom mjestu na tabeli i dijeli nas jedna utakmica od osvajanja lige, a onda slijedi Play Off za ulazak u prvu ligu. Prije početka sezone klub nije imao veće ambicije od samog učešća i drago mi je što sam svojim radom promijenio razmišljanje, kako igračica na terenu tako i ljudi u organizaciji kluba. Sa dobrim učinkom i ambicije su porasle, tako da je cilj isti onaj koji sam sebi i curama postavio na prvom treningu, a to je prva liga“, ističe Bogdanović.

Nimalo lak potez da potraži sreću daleko od svog grada nagrađen je na najbolji mogući način. Pronašao se u profesionalnim vodama gdje se rad mnogo više cijeni i plan mu je da nastavi sa radom u inostranstvu. Od skoro je postao otac, tako da mu je sada ta uloga prioritet, jer će prije svega biti posvećen porodičnim planovima.

“Moj primarni plan je da ostanem u odbojci, u Austriji ili nekoj drugoj zemlji. Zaista se dobro osjećam u klubu tako da ne bih imao ništa protiv i duže ostati ovdje. Moram pomenuti da sam prije par dana postao otac jednoj slatkoj maloj Nori tako da će planovi dosta zavisiti i od nje”, navodi Boško.

Jedan od najljepših gradova Evrope, sa bogatom tradicijom, za mladog trenera predstavlja sinonim za kvalitetan život na profesionalnom i društvenom planu, a najviše mu nedostaje slobodnog  vremena.

”Beč je po nekim istraživanjima jedan od najboljih gradova u Evropi za život i pruža razne mogućnosti, dosta prilika kako za posao, tako i za dobar društveni život. Naravno, kao u svakom velikom gradu postoji nedostatak slobodnog vremena i dan prekratko traje što zbog obaveza koje imate, što zbog vremena kojeg provedete u gradskom prevozu”, navodi naš sagovornik.

Priznaje da mu Nikšić i Crna Gora nedostaju, ali da redovno prati dešavanja preko medija, naročito u rodnom gradu.

“Nažalost, u Nikšiću ne boravim dovoljno često. Dolazim dva puta godišnje iz jednostavnog razloga jer se ovdje mnogo radi i nema vremena za češći odlazak kući. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti i da ću moći provoditi više vremena u svom gradu. Dešavanja pratim svakodnevno, jer teško mogu bez Nikšića. Zahvaljujući svakodnevnom kontaktu sa porodicom i prijateljima nostalgija je blaža, a kroz rubrike na vašem portalu i preko društvenih mreža redovno pratim dešavanja u cijeloj zemlji, a najviše u mom gradu”, kazao je na kraju razgovora Boško.