“Sura gora” i “Traženje puta” u Nikšiću

Kako je objasnila Milica Bakrač, urednica “Svobodijade” riječ je o knjigama koje su odabrane kao najbolje na konkursu Udruženja književnika Crne Gore i književne zadruge Srpskog narodnog vijeća. 

Govoreći o romanu “Sura gora“, Milutin Mićović je kazao da je važno da „imamo jednu knjigu iz realno istorijskog prostora koji nosimo u sebi, koje je toliko protivurječno jer ni do danas nijesmo razbistrili to istorijsko nasljeđe”.

“Obradovalo me kad sam vidio da ovu knjigu piše čovjek koji zna mentalitet Crne Gore, našeg čovjeka, koji zna jezik, frazeologiju, koji odlično koristi ironiju, koji realno predočava tog našeg čovjeka kroz jezik. Čovjek je onakav kakav jezik ima. Jezik je i mač, oslonac, živa realnost čovjekova. Vidio sam da istinski dobro vlada jezikom, jezičkim nasleđem, i dobro nosi našu naslijeđenu psihologiju i karakter Crnogoraca”, kazao je Mićović.

Prema njegovim riječima, Radović je u romanu, čija ključna tema je tragedija u Medovi, potpuno “iznijansirano i složeno osjetio naše narodno, istorijsko nasljeđe”.

“Ovo je jedna od onih priča koje postoje u našem narodu, pamćenju, a nijesu ušle u knjigu, nijesu zapisane. Ovdje ćete naći odličan humor, istorijsku podlogu, sve ono što krasi i iz čega izbija naša narodna priča”, istakao je Mićović.

Prema riječima Radovića, roman je nastajao punih 40 godina, iako ga je pisao samo na početku i na kraju. 

“Na početku, imao sam tek nešto više od 20 godina, objavio sam dva nastavka u Omladinskom pokretu i nijesam mogao dalje. Ne zato što mi je nedostajalo volje i talenta, nego što sam na vrijeme shvatio da je to jedna veličanstvena tema koju ne smijem da upropastim”, kazao je autor romana i priznao da mu nije bilo teško da isti napiše, ali jeste da ga odboluje svo to vrijeme.

Medovska tragedija, kako je kazao, vrhunac našeg rodoljublja i zajedništva, do njega nije književno obrađena.

“Ovaj moj roman mogao bi se nazvati romanom prostora jer Crna Gora, odnosno sura gora je ono koheziono tkivo koje veže junake ovoga romana i zbivanja u njemu. Mogao bi se nazvati i  nekim vremenskim romanom jer tretira period od one nezavisnosti 1878. pa sve do Spasovdana 1940, kada je postavljen spomenik na Cetinju”, kazao je Radović.

Poezija Milete Bulatovića, prema riječima Đorđa Brujića, je “sva od zapitanosti, refleksivnosti i egzistencijalnih dilema pred kojima se čovjek nalazi u ovom životu i ovom vremenu”.  

“Hologram pjesničkih slika koje se prostiru u širokom misaonom rasponu od moralnosti, pa samim tim i religije, svoje konačno otjelotvorenje pronalazi u smislu riječi i pjesmi koja će postati mjera i sopstvene duše i svijeta koji nas okružuje”, kazao je Brujić.

Prema njegovim riječima, Bulatović se okreće sebi, sopstvenom duhu, a “sve kako ne bi postao ili ostao stranac pred sobom samim”.

“Uprkos tome što knjigom, čini mi se, dominantno vladaju uspomene među kojima ima i onih koje nas hrane i utješe, koje bude ljepotu iz neponovljivosti, pjesnik Bulatović je, prije svega, ispjevao novo iskreno slovo o ljubavi spram čovjeka i svijeta”, kazao je Brujić dodajući da lirska simbolika u dijelu pjesama jasno ukazuje na vezu pjesnika sa tradicijom.

Prema riječima Bulatovića, dok je pisao “kretao se po samoj ivici ponora, plašeći se da ne padne na dno”.

“Sve ovo što sam pisao to je krv moje duše koja je prosuta na papiru. Duša je život, a um je graditelj svega”, kazao je Bulatović.

Izvor: vijesti.me