Zaboravljenim stazama: Tupan
Objavljeno: Nedjelja, Novembar 12, 2017 - 14:48
Autor:
onogost.me

Niko ne zna po čemu je ovo selo dobilo ime. Jedni kažu po tome što se nalazi na zatupljenoj pločasto talasastoj zaravni. Drugi, po tupastim brdima koja okružuju polje na kojem je smješteno, dok treći tvrde da je po nekoj riječi vlaškog porijekla čije se značenje ne zna. 

Foto : Ana Dragićević

Bilo kako bilo, možda to nije ni bitno, već je bino da su sinovi toga sela pronijeli njegovo ime, ne samo po Nikšiću i Crnoj Gori, već i dalje, na druge kontinente i da su, za razliku od imena sela, poprilično umni.
Oblakom pritisnut dan reče nam da krenemo na put uz obećanje da ćemo naći legende, priče, istorijske fakte i junake u najvećem banjskom selu Tupanu, koje se prostire sve do planine Njegoš.
Znate da ste u centru nekoga sela kada na jednom prostoru nađete zajedno crkvu, dom i kafanu. Već tridesetak godina ne samo Tupanjani, već i svi Banjani, a i oni koji su samo u prolazu, svraćaju na čašicu razgovora u čuvenu krčmu kod Dede.

Legenda kaže da su je ozidali Vujadinovići, kojih već odavno nema nigdje u Banjanima. Ostade samo crkva sagrađena u sredini drevnog groblja iz nekih vremena koja samo u legendama još žive. Nikada na jednom mjestu ne vidjesmo toliko starih nadgrobnih spomenika, očuvanih skoro  kao u prvobitnom stanju. U posmrtnoj ozbiljnosti spleli su se na kamenu ukrasi u obliku vijenaca, cvjetova, rozeta... nad slikama i imenima brojnih Erakovića, Kilibarada, Spasojevića, Sarića, Samardžića... 

Na počasnom mjestu, uz samu crkvu, okružene kovanom željeznom ogradom, pod kamenim krstovima, odmaraju kosti Ćetka Pejova Erakovića i njegove žene. Niko više ne može razaznati šta piše na njegovom grobu, ali nema toga iz ovih krajeva ko ne zna ko je bio Ćetko bič božji. Na sami pomen njegova imena bježali su Turci, a drhtali i Banjani jer se njegova morala slušati po svaku cijenu. Bješe Ćetko kapetan od Banjana, ali njegovu kapu nije krasio samo kapetanski grb, već i barjaktarski. Epska pjesma kaže da se Banjani dugo godina nijesu mogli dogovoriti koga  da izaberu za barjaktara. Kada knjaz Nikola pozva banjske glavare na dogovor, on im reče da izaberu između sebe najvećeg junaka. Tada Ćetko naredi da mu se ušije barjaktarski uz kapetanski grb i reče pred svima da će ga ustupiti svakom ko smatra da ga više od njega zaslužuje. Niko se od glavara ne pobuni, „...a knjaz gleda dva grba na kapi, koje niko još nosio nije. Niko prije i niko poslije.“ Zaista, pokazao je Ćetko svoje junaštvo boreći se na Grahovcu, operišući po Dugi, učestvujući u bici na Vučijem dolu, a bješe i teško ranjen na Ostroškim gredama.

Tu nađoše vječno odmorište i znani i neznani junaci iz svih ratova, kao i oni koji izgubiše bitke sa životom u miru. Na jednom starom spomeniku, podignutom 1956.god., pročitasmo da Krstinja Kilibarda podiže taj spomenik, između ostalih i đeveru Stevanu, koji poginu na „Ferdunu“ (Veredenu) 1916.god. kao dobrovoljac američke vojske. Hrabrost mladog artiljerca navede Amerikance da punih 18 godina tragaju za porodicom Stevanovom da bi im donijeli Orden čeličnog krsta, priznanje koje je dobilo samo 396 junaka od 4 miliona mobilisanih vojnika i jedini čelični krst na prostoru ondašnje Jugoslavije.

Napustismo crkvu i groblje, te nijeme čuvare istorije od kojih ipak toliko naučismo i krenusmo u  obilazak seoskog doma. Zgrada obnovljena, ofarbana, kao  da je samo da čekala veče i seljane da pohrle u nju na sijelo. Ubrzo nam se pridruži gospodin Jovan Erakovic, čovjek zanimljive biografije i bogatog iskustva.

Za sebe reče da je malo profesor, malo novinar, malo pisac, a najviše seljak. Otišao je u penziju, pa se vratio na selo, gdje zida međe i smišlja aforizme. Uz domaću šljivu, staru 20 godina, priča poče polagano od Tupana, pa buknu poput požara na istoriju, umjetnost, novinarstvo... Niko i ništa ne osta pošteđeno njegove satire. Tako reče da je predlagao da na ulazu u zaseok Štrpca postave tablu sa sledećim natpisom „Zaseok razvedenih brakova“, pa nam nabroja sve one koji ostaše bez bračnog sapatnika, uključujući i sebe. Takođe, kaže da bi se cijelo selo trebalo zvati Kragujevac  jer ga kiša kao njega zaobilazi. 

Ipak, šetajući sa teme na temu saznasmo da u domu bješe smještena škola poslije Drugog svjetskog rata, koja je zatvorila vrata prije tridesetak godina. U prostorijama doma okupljala se omladina na igranke, a dramska sekcija držala predstave i za mlade i za stare. Kada se zatvori škola, otvori se prodavnica, no ni ona ne potraja jer nije imao ko trgovati, mjesto gdje se nekada omladina okupljaše, sada služi kao kapela. Druženje i priča sa Jovanom umalo da potraju do mraka jer rijetki su ljudi koji tako nesebično dijele znanje, ali moralo se dalje. Tupan je još toga imao za pokazati. 

U Gornjem Tupanu, čekaše nas jedna mala crkvica, posvećena svetom Jovanu Krstitelju, okružena grobovima od kojih pojedini skoro kao da je prestigoše visinom. Niko ne zna kada je tu bila prva crkva, ali priča se da su je izgradili Komnenovići i kod nje ponosni junaci toga bratstva na konjima primiše pričest prije nego odoše na boj na Kosovo. Sadašnja crkva potiče najvjerovatnije iz 1510.godine. Skromna spoljašnjost krije skoro pa velelepnu unutrašnjost. Iako prođe više od dva vijeka otkako se Komnenovići odseliše, još uvijek se rijetki sahranjuju uz svoju starodavnu crkvicu, pa upriješe i zajedničkim snagama se baciše u njenu obnovu. Zadivljeno posmatrasmo igru umjetnika na kamenu, drvetu, metalu i betonu. Mogli bi se skoro satima pronalaziti novi detalji i virtuozne izvedbe vještih umjetnika i zanatlija. Prilikom obnove,pronađeni su temelji nekadašnje crkve jer postoji pretpostavka da je dijelom bila ukopana u zemlju kako je Turci ne bi palili.

U blizini crkve, u dvorištu Radojice Raja Erakovića na otvorenom se „krije“ turska karaula osmatračnica pandurica. Povede nas ovaj seoski umjetnik, koji iz kamena „oslobađa“ razne ptice i životinje, da obiđemo ono što je ostalo od osmatračnice.Iz toga kamenog izvoltanog zdanja, gdje se pušilo od vrelog daha krava i jednog telenceta čiji je danas to dom, nekada je zavojevač mrko osmatrao šta rade Hercegovci i Crnogorci na tom graničnom dijelu. Još manje bi pomislio da je u njenim prostorijama 1863. otvorena prva škola u Banjanima, koja se kroz nekolike godine preseli na Velimlje. 

Prebrzo jesen navuče mrak na Tupan. Žućkasta topla svijetlost lampi, zaigrala je na oknima tek ponekih kuća, dok su mnoge ostale same i zatamnjene. Ostasmo željne još priča u najvećem banjskom selu koje nekada rađaše junake, koji skupljahu grbove i odličja, a danas njihovi potomci skupljaju titule profesora i doktora i ponekad ih spajaju kao njihovi preci grbove. 

      Ana Dragićević i Jovanka Komnenić 

Ukupno ocjena: 33

Facebook komentari

Ostale vijesti iz kategorije

Nedjelja, Novembar 19, 2017 - 19:13
Mališani „Bistrice“ uspješni na podgoričkoj puzlijadi

Predškolci vaspitne jedinice„Bistrica“ učestvovali su na jučerašnjoj puzlijadi koja se povodom Svjetskog dana prava djeteta organizovala u podgoričkom Mall of Montenegru.

Nedjelja, Novembar 19, 2017 - 15:42
Sofijin svijet ispunjen teškom bolešću, ali i beskrajnom ljubavlju i nadom

Kad bi upornost i ljubav liječili, četvorogodišnju Sofiju Šušić davno bi izliječila ljubav njenih roditelja. 

Nedjelja, Novembar 19, 2017 - 13:48
Protekle sedmice rođeno 10 beba

Prema zvaničnim podacima Opšte bolnice, u prethodnih sedam dana u Nikšiću rođeno je 10 beba.

Subota, Novembar 18, 2017 - 16:11
Nestao Vuko Simović, potraga se nastavlja sjutra

Vuko Simović, planinar i lovočuvar iz sela Brestice nestao je prije tri dana, kazao je portalu Onogošt Slavko Krivokapić, član Dobrovoljnog vatrogasnog udruženja "Brestice".

Petak, Novembar 17, 2017 - 14:34
Ne jenjava podrška Sofiji: Juče studenti, danas gimnazijalci!

Učenici Gimnazije „Stojan Cerović“ još jednom su pokazali svoje veliko srce i spremnost da pomognu onima kojima je to potrebno.