Izrodi Mara Crnojević brojno potomstvo od kojeg porijeklo vode mnoga crnogorska bratstva, a dva od njih, Komnenići i Šekarići, već vjekovima suživuju u selu Pilatovci u Oputnim Rudinama.
Krckali su pod nogama suvi listići dok prolazismo Ana, moj otac i ja, kroz sitno kržljavo rastinje sa kojeg je jesen strgla svu raskoš proljeća. Stari seoski puteljak, koji skoro da bješe zaboravio bat ljudskih koraka, vijugaše oko drveća, kao da željaše da nas što duže zadrži na sebi, ali nas ipak dovede pred možda najstariju građevinu u selu.
Skoro 200 stotine godina stoji turska kula, kao strašni podsjetnik na ono vrijeme kada su Turci udarili na Pilatovce i natjerali raju da golim rukama donosi kamenje i zida kulu sa krečom i jajima. Bješe još jedna kula u selu, ali njoj se davno zametnuo svaki trag.
Za razliku od nje, ovoj pred kojom stajasmo, ni vrijeme, ni ljudi ništa nijesu mogli. Svoltana tavanica pod kojom su nekada patili sužnjevi odolijevala je i drvetu srensle, to jest divlje trešnje, čiji korjen je uzalud pokušavao da rasprsne njene zidine. Bila je kula, prije više od 25 godina za mene i brata, čarobni, zabranjeni dvorac u koji nam nikada nijesu dali da potražimo zmaja ili bar neku zlatokosu princezu. U to vrijeme, kula sijaše kamen sa sebe, kao nekada njeni gospodari smrt, a srensla bješe tek žbunić.
Stazom uspomena povede nas tata do kućice bake Anete, koju šuma i puzavica sakriše od ljudi, kao neko vilinsko obitavalište.
Koliko je samo noći on proveo u njoj kraj vrelog ognjišta, dok je studen napolju ledila i sami zrak. U kući Dragana Komnenića bješe se okupilo veselo društvance oko šporeta, domaćeg vina i sušenih smokava. Došao rođak iz Tivta, koji se poslije 30 godina u Americi, zaželio svoje zemlje i kojeg nešto neobjašnjivo vuče da posjećuje selo iz kojeg je u svijet pošao njegov otac.
Stric Mladen, seoski pjesnik i majstor svih zanata, povede nas na jedno mjesto zaogrnuto velom istorije i misterije. U cerovoj šumi, koju ne pamte da je iko ikada sjekao, skrivahu se ostaci crkvice za koju nije ustanovljeno kada je sazidana.
Njen jajoliki oblik upućuje da je građena u vrijeme Turaka, kada su dozvoljavali gradnju crkvi samo ako bi podsjećale na džamije. Kažu da se često sa toga mjesta oko ponoći širi neko svjetlucanje kroz granje drveća. Seljani su ko zna kada dali ime tom mjestu Crkvine, a nedavno je crkvica i osveštana. Stric se pohvali kako je on smislio da postave zvono među rašlje jednog cera.
U oskudnom hladu cerova čusmo priču kako su se sukobili zet Pilat i šurak Ivan zbog Mare, koja je bila „kučkasta“ i često bježala bratu kada bi se posvadja sa mužem. Jednom je Pilat stigao u putu i otkinuo joj nos na mjestu koje se danas zove Osječenica. Da bi osvetio nos svoje sestre, a i uvredu kući, Ivan digne silnu vojsku i napadne žene i djecu u katunu na planini Lebršnik. Kada to čuše muškarci, koji bjehu ostali u selu da kose, krenuše na Ivanovu vojsku i nastade klanica u mjestu koje se i dan danas zove Mrtvi doli.
Pođosmo potom kod Đoka Komnenića, seoskog pamtiše, koji je radni vijek proveo u Nikšiću, a starost posvetio prikupljanju istorije svoga plemena. Kaže da će to ipak sve skoro ostati samo u njegovoj glavi jer sa njegovih 90 godina on više ne vidi dovoljno dobro da mnogo šta i zapiše, a bila bi to prava grehota jer bi mogao podebelu knjigu da sastavi.
Ispriča nam drhtavim staračkim glasom Đoko o boju na Pilatovcima iz 1861. koji osta zauvijek opjevan u epskoj pjesmi: „Bože dragi, čuda velikoga! Đe udari trista sokolovah, Crnogorca, kao mrka vuka, na četiri hiljade Turakah!” Čusmo da je čak i J. J. Zmaj, u jednoj knjizi, pomenuo Komneniće i nihova 22 sveštenika, a “Dučić na strani 300 i nekoj…” zapisao da veliki naučnik Tesla vodi porijeko od Komnenića iz Pilatovaca.
Saznasmo da se iza zvonika crkve Sv. Đorđa u Koravlici, gdje su se do 1957. godine sahranjivali Pilatovčani, a gdje je i grob Bana Pilata, nalazi kamen sa džamije iz Gacka, koji se ne da spojiti sa ostatkom zida. Još mnoštvo legendi i anegdota pokušasmo upamtiti jer, na žalost, ne mogu stati u ovu našu “knjigu”.
Mjesec nam osvjetljavaše put dok obilazismo seosku školu sa samo dva đaka i kuću najpoznatijeg golootočanina, predratnog profesora istorije i posleratnog potpredsjednika Vlade, Petra Komnenića, kojem je Ivan Goran Kovačić posvetio pjesmu “Naša sloboda”.
Završismo ovo sentimentalno putovanje Pilatovcima, tom “kolijevkom od stanca kamena, đe se rađa, a rjeđe ostaje. Odatle se mladi biranici rasipaju svuda po svijetu, kao vjetar što pšenično zrno razvijava na žitnome guvnu.”
Jovanka Komnenić
