Zaboravljenim stazama: Kosorići

Bješe to devet vojvoda, svi iz jednog sela, koje danas krasi njihovo slavno ime. Ovo malo  krajputaš seoce, dom samo jednog seljanina, polako umire, a sa njim se zaboravlja istorija, koja ne smije biti zaboravljena.

Toga majskog dana, šetajući njegovim nestvarno lijepim puteljcima, uz zvuk užurbanih muva, koji nadjačavaše cvrkut prica, primjetismo kamen u zelenilu ljekovitog bilja, a na njemu ploču, na kojoj je ispisano: ,,Neka znade ko god prođe, vojvocki je binjaš kamen vođe i svjedok je kamen sivi istorijom svi su živi, ti junaci i plemići slavne vojvode Kosorići.”

Ovaj kamen nas vrati u srednji vijek kada su Kosorići naselili ovaj  kraj. Oni potiču od plemena Novljana i u bliskoj vezi su sa Cerovićima,Vulovićima i Đurđićima za koje narodno predanje kaže da su od 4 rođena brata i jedni su od rodonačelnika drobnjačkog plemena.

Prvi od slavnih Kosorića bješe Simeun, sveštenik i knjaz. On sagradi crkvu Svetog Nikole, koja je sedam puta paljena i obnavljana, a koja potiče iz 1253.godine, o čemu svjedoče dveri oltara, koje su sačuvane. Oko crkve rasuti su u zemlju i travu urasli grobovi i temelji kuća ostalih osam Kosorića ( Desimira, Drakule, Mirka, Stevana, Boriše,Otaša i dvojica Ilija).

Jedna kamena ploča, koja se isprsila pored puteljka, pričaše nam o tome kako je narod Drobnjaka, pod vođstvom  Šćepana i Petra, sinova vojvode Ilije, kamenovao Redžep-pašu i njegovog brata Hajuk-hodžu. To mjesto se preko tri vijeka zove Pašina gomila. Treći sin vojvode Ilije Otaš uspio je čak i da nakratko oslobodi Onogošt od Turaka u 18.vijeku.

Poslednji vojvoda bješe Ilija Kosorić – Lijović kojeg posječe Mustaj-paša Selmanović. Vojvodina žena Anđelija upisa svoje ime u istoriju pored ostalih Kosorića i u red znamenitih crnogorskih heroina. Naime, nakon ubistva vojvode, paša naredi da mu dovedu Anđeliju za naložnicu jer je bila čuvena po ljepoti. U to doba žene su nosile debele suknene čarape, pa Anđa sakri bodež u njih prije nego je paša pozva u šator. Kada dođe njemu, lukavo ženski ga navede da naredi straži da se udalje kako bi se osamili. Ne sluteći ništa, on udalji stražu, a hrabra Anđa isuka bodež i zari ga u pašu, osvetivši time svoga muža. Pod okriljem noći Anđelija pobježe u Kosoriće i sa sinovima dalje u Kuče.

Po Srdanu jedan ogranak Kosorića uze prezime Srdanović, a prezime Kosorić polako, promjenom prezimena i drugih ogranaka, a i raseljavanjem, iščeznu iz ovog sela.

Na jedoj kamenoj terasi, na kojoj su nekada seljani odmarali, gledajući zalazak sunca, uz večernju pjesmu zrikavaca, popismo kafu, koja se pušila tek usuta iz termosa. Sunce se lijepilo za bijele ruke i davaše prvo crvenilo našim obrazima. Posmatrasmo tu milinu  bez riječi, dok selo nije pustilo ni uzdah. Iza obraslih dvorišta su virile kamene bijele kule sa limenim krovovima, koje decenijama nose na svojim plećima svu težinu snjegova i vrelinu sunca. Nijemo su nas posmatrale. Kroz visoku travu nazirahu se nekada dobro utabani puteljci, koji su vodili do crkve.

Začusmo lavež u daljini i kao omađijane zaputismo se do zvuka, koji potvrđivaše da ovo selo još nije izdahnulo.

Taj zvuk nas dovede do razigranog bijelog psa, koji se koprcao na kratkom lancu i naizgled opasno lajao, a u stvari je samo želio malo pažnje i društva. Od njegovog vlasnika, saznasmo da se zove Rus i ono po čemu je poseban je to što ima jedno plavo, a drugo kafeno oko. Dok nam se Rus obradova, njegov gazda Nikola Srdanović, skoro da nevoljno batali poslove u bašti jer vremenske prilike tek bjehu dopustile da se bašta sređuje, pa se sve na brzinu radilo. Ogromni crni bik se uz riku zalijetaše put nas. Suvonjavi mladić, pogrbljen od teških seoskih poslova sa jednim okom na bašti, a drugim na biku, reče nam da, iako je jedini stanovnik sela, ipak nije sam. Dolazi mu društvo sa kojima uz fircik, mauz i preferanc, skraćuje duge zimske noći.

Nekada je u selu bilo 12-ak kuća, a sada naleti poneko za vikend. Veli da se, od slavne istorije ne živi i da mu se od govorancije sa novinarima i prolaznicima neće ni struja popraviti, ni voda doći. Na pomen današnjih neprilika u kojima se nalazi selo pokaza Nikola po čemu su Srdanovići dobili prezime.

Pozdravismo „srditog“ Srdanovića, pa na obližnjem brežuljku posmatrasmo pejzaž koji je iscrtao kanjon Bukovice. Brali smo majčinu dušicu, koja je mirisala kao majčina duša.  Zagledane u daljinu, razmišljasmo o vojvodama, pašama, srditom mladiću , biku i psu sa dva različita oka. Po ko zna koji put uživasmo u čarima zaboravljenih staza ,,jer bolje je ići bos, nego u tijesnoj obući, bolje je trpjeti sve neprijatnosti putovnja, nego sjedjeti kući.”

     Ana Dragićević i Jovanka Komnenić