Rijeke Nikšića – ugroženi biseri

Rijeka Zeta, kao najveći vodotok, nastaje u Gornjem Polju od rijeka Sušice i Rastovca. Ona teče prema jugu do sela Zavrh, gdje gubi dio vode na postojeće ponore, a ta voda se pojavljuje u akumulaciji Krupac. Odavde skreće na istok prema Glibavcu, praveći veće i manje meandre, nastavljajući prema jugoistoku sve do Budoša, gdje skreće jugoistočno i istočno do kompenzacionog bazena, odakle se tunelom i cjevovodima dovodi do HE „Perućica“. Od Vukovog mosta Zeta teče betonskim kanalom.

Dekan Filozofskog fakulteta dr Goran Barović, koji se svojevremeno bavio problemima devastacije i prečišćavanja voda, rekao je da su glavni zagađivači Zete zapravo njene pritoke, Bistrica i Rastovac, a kao glavni razlog on navodi postojanje nekoliko ribnjaka u toj zoni. Ističe da nema tačne podatke, ali i da je veliko pitanje koliko je voda iz tih ribnjaka čista.

Osim njenih pritoka, kako kaže, izvore zagađenja predstavljaju klanice u zoni Gornjeg Polja. Postoji najmanje jedna, koja svoje otpadne vode ispušta direktno u Zetu.

„Daljim tokom Zete dolazimo do sljedećih zagađivača, a to su otpadne vode iz zgrada koje se nalaze na Duklu, kao i otpadne vode iz nekadašnjeg ŠIK Javorka, odnosno nekoliko manjih preduzeća koja tamo funkcionišu, ali ne mogu da kažem idu li one u rijeku ili u gradsku kanalizaciju“, napominje Barović.

Na Duklu se i Bistrica uliva u Zetu. Ona je nekada bila čista, što joj i samo ime govori, a kako ističe profesor Barović, na ovom dijelu glavni problem su bile otpadne vode Željezare, o čemu ne zna trenutno stanje i da li je izgrađen kolektor za prečišćavanje.

Kako ističe, crna tačka u zagađenju Zete u nikšićkom polju predstavlja “Halda“, deponija Željezare, koja svoj izuzetno opasan otpad ispušta u korito Gračanice, koja se jednim dijelom uliva u Zetu.

„Bilo je života u rijekama, na više lokacija mogla se loviti riba, ali više od 10 godina to nije moguće. Ipak, najveći zagađivač je čovjek, i to u 90 odsto slučajeva. To su ljudi koji žive u blizini tih rijeka i koji u njih bacaju šut i smeće. Pomogle su tu i velike firme, ali najveći krivac je čovjek“, zaključio je Barović.

Na ovu temu Miodrag Karadžić iz Društva mladih ekologa Nikšić (DMEN), navodi da su  osnovni uzročnici zagađenja industrijske otpadne vode, gradske kanalizacione vode i čvrsti otpad koji se odlože u rječna korita od strane nesavjesnih građana.

„Industrijska upotreba vode se godinama obavlja na isti način i u jako malo slučajeva preduzeća vrše tretiranja otpadnih voda. Uglavnom se otpadne vode slobodno izlivaju u rječne tokove. Problem zagađenja voda od strane čovjeka je aktuelan kako u urbanom i gusto naseljenom dijelu, tako i u prigradskim naseljima gdje do zagađenja dolazi od strane lokalnog stanovništva. Izgleda da je najlakše otpad odložiti u rječno korito i pri tome, ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Da je potrebno mijenjati navike govore i podaci da se u rječnim koritima mogu naći razne vrste otpada, često i životinjskog porijekla ili otpad koji se klasifikuje kao opasan. Zagađenje nikšićkih vodotoka je i širi problem, jer se posljedice zagađenja mogu osjetiti i u širem dijelu slivnog područja“, rekao je Karadžić.

Veliki problem zagađenja voda u Nikšiću, kako navodi on, je i spiranje i taloženje otpadnih voda sa privremene deponije u Mislovom dolu.

„Ovo smetlište ne ispunjava ni minimum ekoloških standarda i odavno je popunilo kapacitete u prirodnoj uvali. Voda koja se stvara u deponiji i prodire u njeno tijelo potiče od atmosferskih voda i u tijelu deponije se miješa sa njenim čvrstim materijalima i otpadnim tečnostima poput ulja, hemikalija, ostacima raznih drugih tečnosti porijeklom iz domaćinstava i industrije i na taj način se dobijaju vode koje sadrže visok stepen zagađenja, a često je i prisustvo bakterija i virusa. Te vode se dijelom zadržavaju u tijelu deponije, a dijelom odlivaju niz deponiju. Štetne materije prodiru u zemlju i sa vodom preko korijenja dospijevaju u biljke. Njima se hrane životinje, a na kraju lanca ishrane je čovjek. Zato, može doći do štetnih poslejdica“, dodao je Karadžić.

Razočaravajuće je,  kako kaže, i to što su polomljene slavine na velikom broju javnih česama u gradu, pa se voda odliva bez povratka. To ukazuje i na važnost promjene svijesti, jer neodgovornost pojedinaca može nanijeti nesagledive posljedice. Ako sada imamo dovoljno raspoložive vode za piće ne znači da će tako biti i u budućnosti.

„Primjena zakonskih regulativa je, i u tehnološki visoko razvijenim zemljama, najprije dovela do pozitivnih promjena. Nedopustivo je da se jedna ista problematika i nesavjestan odnos prema vodama ponavljaju godinama. Mora se konačno uvesti princip da zagađivač plaća kazne, a individualne počinioce prekršaja treba takođe sankcionisati. Ohrabreni smo informacijom od strane lokalne uprave da će ubrzo početi sa radom po tom pitanju, čime će jedan veliki problem  biti riješen“, zaključio je Karadžić.

Borba za vodu je istovremeno i borba za održivi razvoj čovječanstva. Ono što mi možemo i moramo da uradimo je da je štitimo i štedimo. Svakog dana, na svakom mjestu i u svakoj prilici.

Kao pozitivan primjer možemo uzeti Pivaru „Trebjesa“  koja je kuburila sa otpadnim vodama, ali je taj problem uspješno riješila izgradnjom kolektora, kao i  izgradnju savremenog kolektora za prečišćavanje otpadnih voda iz JZU „Bolnice Brezovik“, koji je završen 2007. godine, a koji se nalazi u neposrednoj blizini te zdravstvene ustanove. Na ovaj način riješen je veliki problem devastacije Zete, koja je dugo vremena bila ugrožena otpadnim vodama iz ova dva sistema.

Uz efikasno sprovođenje mjera od strane nadležnih organa i uz podizanje svijesti građana moglo bi se doći do pozitivnih rezultata. S jedne strane, ti rezultati bi se odnosili na očuvanje ovog bitnog resursa, a sa druge strane na ovim, ali očuvanim i zaštićenim potencijalima mogli bi se razviti određeni vidovi selektivnog turizma, koji bi unaprijedili ukupnu turističku ponudu Nikšića, koja je sada na veoma skromnom nivou.